Nova Istra

95 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ IVO ANDRIĆ On je pripovjedač, ali njegov je medij pismo, a ne govor: pitam se je li i u njega ri- ječ o svojevrsnoj (pounutrenoj) obrani? Obrani od svijeta, odlaganju mučenja susre- ta „uživo“ s drugim? Možda to nije obrana (samo) od drukčijeg, već i od dodijeljenih identiteta, od društvenih pravila i igara, izmicanje sustavu što proizvodi i održava granice. Poput Pessoe (koji govori kako samo želi gledati oblake), i Andrić na brojnim mjestima dotiče, opisuje vlastiti doživljaj epifanije, stapanje s Prirodom kao krea- torom. Krešimir Nemec Andrića naziva inženjerom koji pripovijeda priču, koji nam pre- daje slike viđene ili naslućene u mladosti (u trenu epifanijskog doživljaja) što ga dižu i nose te vezuju za život (Nemec, 2016: 199). Nemiri su, slijedeći Andrićevu misao, savladivi tek u pojedinim trenucima, koji nisu nužno vezani uz govor, teško ih je imenovati, ali je moguće pripovijedanjem, u prostorima bjelina između redaka, u prostorima zvukovnog oblikovanja napisanih riječi, naslutiti takav osjećaj, osjećaj lišen nemira. U Znakovima pokraj puta Andrić opisuje svoj prvi, vlastiti, epifanijski doživljaj (u trenutku kada je imao 18 godina) koji mu je darovan pokraj mutne rijeke Drine. To je, kako kaže, bio „spoj zvuka i sjaja“, što „prodire u krv, misli i snove“ . Taj doživljaj mijenja biće iz temelja, vodi ga u nepoznate prostore duha, su-očava ga s Tajnom. Andrić piše: „Vasionski talas – on me je prikovao za zemlju i podigao u visine, ne znam koji je od ta dva utiska bio tačan, niti koliko je trajao“. To je ona sila koja otvara vrata tamnice (Nemec, 2016: 205, 206). A ta je tamnica život u svakodnevici. Iluzija trajanja. Ili – pozvat ću se opet na Nancyja: Takav je trenutak susret s nevidljivim. Baš kao što je umjetnost potraga za nevidljivim. U potrazi za nevidljivim„treba zaći onkraj naslikanog i pogled uperiti iskosa na ono iza slike, onkraj ulja, platna, tkanja i pigmenta. Važno je napustiti svako repre- zentiranje i tumačenje“, sugerira Nancy. Valja se priljubiti platnu, bivati trajno na pragu. Baš kako je to činio i Andrić. * * * „ Sve tišine nalaze u meni svoje mjesto i svi vjetrovi svoja polja “ (Andrić, 1998: 38). „ Da, ničeg nije bilo i ničega nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ni is- ključeno (…) znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora (…) slutim i hilja- du drugih nepoznatih mogućnosti i prilika “, kaže Andrić .