Nova Istra

94 IVO ANDRIĆ Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ SPOZNAJA KAO DOGAĐAJ, ŠUTNJA I MIMO NJE Oceanski je osjećaj povezan s osjetilnim: Baudelaire ističe kako osjetilnim dolazi do sinestezije te do spoznavanja stupova društva što stoje ispod, mimo tla, kao temelji naših i života planeta. Unutrašnje promjene i borbe prisutne su do onog kratkotrajnog trenutka spajanja ( Unio mystica ), vraćanja svjetlosti, stapanja s vječnom prirodom i dubokom, a tre- nutačnom spoznajom (Nemec, 2016: 205) 11 . Riječ je o trenutku spoznaje u kojemu nema ni prošlosti ni budućnosti; to je, kako kaže Nancy, događaj . Na koncu, i kad govorimo o nemirima, moramo spomenuti Andrićev odnos spram pripovijedanja, odnosno spram šutnje. Kada Andrić piše o ženi, on piše i o fenomenu šutnje,„nesrećna ženska sudbina kojoj su usta zalivena“ (novela Olujaci , u kojoj je ime žene neznano, 1934.), kada piše o braku također piše i o šutnji (novela Reči iz 1954., u kojoj tematizira bračni par koji ne razgovara uopće, pa ni na samrti); o čemu god piše, piše i o šutnji. Naizgled paradoksalno, ali potpuno očekivano – Andrić je trajno isticao antro- pološku važnost pripovijedanja nasuprot stanja šutnje te je definirao pripovijedanje istinskom ljudskom potrebom. Šutnja, odnosno pripovijedanje, opsesivna je Andrićeva tema. Primajući 1961. godine Nobelovu nagradu, zahvalio je govorom koji je napisao – o Priči i pričanju . Andrić ističe kako se pričanjem, kao prvo, održava plamen kolektivnog pamćenja; kao drugo, dolazi se do povezivanja osobne i kolektivne sudbine. No,„I usud se na- dilazi pričanjem“ 12 – ističe Andrić. Pripovijedati znači živjeti i dalje, pripovijedati znači odlagati mučenje, to je svojevrsno događanje spasa (sjetimo se Šeherezade ili, pak, Andrićevih pripovijedaka Aska i vuk , Bife Titanik ). Govorenjem, naime, kaže Andrić, produžujemo iluziju trajanja. No, ima li nečega i mimo nje? Ne mogu izbjeći spominjanje sličnosti s Pessoom koji piše: „Najjednostavnije stvari, uistinu one najjednostavnije postaju mi složene kad ih živim. Ponekad me je strah poželjeti nekom dobro jutro“. Sličan strah nosi u sebi i Andrić: umjetnost pri- povijedanja, da!, ali bez mogućnosti potencijalnog dijaloga, bez odgovaranja na pi- tanja; on je onaj koji pita i onaj koji odgovara. 11 No, Nancy ističe kako je riječ o tragu koji ne vodi IZVORU. 12 „Panorama svijeta“ ostaje zahvaljujući priči. S tim u vezi vratila bih se na trenutak Nancyju koji govori o tragu umjetnosti te ističe kako je umjetnost povijest sama, umjetnost je trag, vestiž… Kakva je to povijest? Nancy, naime, umjetnost razumije kao perpetualno dovršenje bez kraja ili konačno okončavanje ( finition finie ).