Nova Istra

93 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ IVO ANDRIĆ od života i njegove ljepote ono što se u letu da oteti“ (Gazda Jevrem, koji se zalju- bljuje u mladu služavku, Cigančicu Gagu – Nemirna godina , „Nova misao“, 1953., istaknula D. C. C.). Već sam najavila kako Andrić (baš kao i F. Pessoa) tematizira brojne fenomene koji utječu na naš život, a koji izmiču granicama „svakodnevnog realiteta“. Često te- matizira san , kao jedan od ključnih prostora graničnih stanja (tako u noveli Na sta- dionu piše:„Ali taj isti čovek, kad legne da spava, ne zna kakav će san usniti“). O snu isto piše i Pessoa, govoreći: „nitko nas ne voli nakon loše prospavane noći“. TIJELO UMJETNOSTI I ČOVJEKOVO TIJELO No, kao izlazak iz zone nemira, koja se pojavljuje i narasta kako u prostoru real- nog tako i u prostoru snova, javlja se potencijalno rješenje: to je trenutak u kojem se Mnogo približava Jednom 9 . Tomislav Ladan ovako opisuje Andrićev misaoni put: „od vjere u Boga ( Ex ponto ), Andrić napušta vjeru i prepušta se nemiru i sumnji pa čak i priznavanju svemoći zla u svijetu, da bi poslije došao do vjere u umjetničko stvaranje kao jedinu čistu ljudsku onostranost.“ (Nemec, 2016: 123; Ladan, 1961: 632). Spomenula sam kako se ističe da je žena „svedena na tijelo“. No, ova nas ustvr- da može uputiti barem dvjema stazama: s jedne strane podrazumijeva stigmu, šut- nju, koja kao da isključuje spoznaju, koja implicira da je spoznaja ujedno i govor. No, s druge je strane tijelo iznimno važno, kako za osobnu spoznaju i povratak miru tako i za umjetnost samu 10 . Tijelo umjetnosti, sjetimo se, prema Nancyju, su- postoji s čovjekovim tijelom. Prema Nancyju, i jedno i drugo tijelo neprekidno mijenja identitet. Taj je iden- titet, dakle, u stalnom pokretu,„u beskrajnoj modulaciji i modalizaciji“ tijekom po- vijesti. No, tijelo (čovjekovo i tijelo umjetnosti) svoj smisao proizvodi tako što biva „iz-lo- žen i iz-kožen“ (Nancy, 2014: 185, 186). Ova nas rečenica vraća onima sa samog početka ovoga rada. Tijelo je prostor u kojemu se istovremeno osjeća i jedinstvo i pluralnost, raspršenost i okupljanje. 9 Nancy, pak, piše:„Tijelo istodobno osjeća da se osjeća kao jedinstvo ( ja vidim, Ja se opečem) i kao pluralnost koja je i sama istodobno raspršena (dodirivanje tipkovnice, gledanje ekrana, slušanje radija) i okupljena , ali i kao ‘sustav’ svojih razlika.“ (Nancy, 2014: 190, 191) 10 Svaka nova tehnologija, smatrao je McLuhan, podcrtava neko od ljudskih osjetila. Druga osjetila bivaju zasjenjena ili proglašena zastarjelima.„Tako i danas, zagledani u figure nove tehnologije, ne primjećujemo pozadine, te ne uspijevamo zahvatiti cjelinu onoga što nam se daje.“ (Alić, 2009: 54) To je jedno od mogućih objašnjenja zašto smo danas (kao, uostalom, i u ranijim razdobljima) često prikraćeni za potpuniji doživljaj.