Nova Istra

92 IVO ANDRIĆ Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ nja u ženi, tj. njezinoj figuri, dolazimo do „čulne mistike“, koja je jednim od putova k Unio mystici. O čulnoj mistici piše Georges Bataille (problematizirajući „erotizam tijela“ i „ero- tizam srca“), koji uključuje uzdizanje, mistični doživljaj proizveden zahvaljujući erot- skom zanosu. Žena predstavlja i potencijalan povratak u život koji je godinama bio umrtvljen, što je povezivo s konačnim dodirom s prirodom, s Panteizmom, kako ističu neki kritičari. Slično je i s Umjetnošću: Stvaranje je umjetničkog djela i njegovo prima- nje, kušanje, tvrdi Nancy, „potpuno obuzimajuće“ (Nancy, 2014: 202), baš poput vođenja ljubavi. To je „poput mlaza, koji vibrira“. To je, kaže dalje Nancy,„želja koja uživa u želje- nju“ (2014: 202). No, i put transcendenciji proizvodi stanovitu zabrinutost unutar zajednice u kojoj vladaju određena svjetovna pravila igre. DRUŠTVENA (Z)BIVANJA I SAMOĆA Nemojmo, dakle, zaboraviti kako Andrić piše i o pozadini , odnosno o društvenim tranzicijama koje u čovjeku proizvode nemire. Možda je jedan od najboljih primjera sljedeći citat: „tako je siguran u svemu, pra- vilno živeo Stevan Karajan i pravilno bi i umro valjda i pravilno bio sahranjen da nisu u svetu nastali potresi, promene i udari protiv svake i najtvrđe pravilnosti i sigurno- sti“ ( Slučaj Stevana Karajana ,„Republika“, 1949., označila D. C. C.). Čovjek je, naime, okružen društvenim zbivanjima i samoćom u isto vrijeme (Pessoa, pak, ističe samoću kao slobodu). Različiti oblici intimnoga očaja i nemira, promjene duševnih i psihičkih stanja – često su izazvani društvenim događajima. UAndrića su vidljivi psihički, ali i druga- čiji lomovi u trenucima kada se mijenja dominantna paradigma ili društveni sustav. Na osobni plan, koliko god ga pomno čuvali, djeluje i izvanjsko. Andrić se, dakle, bavi zonama rizika i prostorima nesigurnosti. Autor trajno i opetovano tematizira granice, mostove, cijepanja i dodirivanja, kao i ponovna spajanja. Opisuje bolne izlaske iz„zone komfora“, nasilno napuštanje „sigurnog mjesta“, na- rušavanje jednom uspostavljenog i/ili naslijeđenog reda. * * * Andrić otvara i fenomen dvojnika, odnosno tematizira neke neslućene varijante nas samih: „Ona odlazi s drugim, a on ostaje zatočen u sobi, u krevetu – zamišljajući nekog svog mogućeg dvojnika koji bi živio vječno u mijenjanju mjesta i koji bi oteo