Nova Istra

106 IVO ANDRIĆ Božidar CVENČEK mjene. Lirski je subjekt rezigniran, ostavljen borbi s vlastitim mislima, ali i spreman za novo, avangardno. Evo i posljednje Andrićeve pjesme u ovoj zbirci... Noć crvenih zvijezda Boga moli vjetar očajan. Odmakni, ženo, te kukavne zavjese, da vidimo šta nam Bog poručuje po svojim zvijezdama. Za zavjesama ruke sklopljene i budne svjetiljke; netko moli Boga i mir nad vrele postelje. Žale grane vriskom, mole grane tišinu rumenog zlata. Zavjese! Zavjese! Ovamo ruke drhtave. Tornjevi igraju, oblaci luduju. Noć putuje, – njeni se vjetri Bogu mole, – prokleto tijelo, nitko je ne će preživjeti! Nakon toga što lirski subjekt rezignirano razmatra ljudski život i njegovu poslje- dicu – smrt, u konačnoj je pjesmi naznačio početak novoga. Onoga što nitko neće preživjeti. Već se u naslovu dade naslutiti kako je riječ o donekle ekspresionističkom poimanju stvarnosti. Na početku se spominju Bog i vjetar, što su motivi donekle u skladu s prijašnjima. No, sada se događa svojevrstan obrat u poimanju stvarnosti. Poruka je prepuštena Svevišnjemu, a čovjek ostaje postrance. Što bi Bog mogao po- ručiti crvenim zvijezdama? Dakako, ništa doli melankolije. Slijede dva predstavlja- nja fizičkog i mentalnog stanja. Motiv molitve javlja se snažno te povezuje Boga i čovjeka. Budući da je riječ o vreloj postelji, oko koje divlja snažan i hladan vjetar, lir- ski subjekt pretpostavlja najgore. Slijedi naredba. Noć koja će sve prekriti, noć koja obuzima dušu i tijelo. Ova pjesma zaista motivski prelazi u ekspresionizam, bar su- deći prema pjesničkim slikama. Pjesma slijedi motivske i stilske odrednice prijašnjih pjesama, zaključno s razmjerno pravilnim slobodnim stihom. Osim što simbolično nagovještava smrt lirskoga subjekta, osjeća se promjena u Zeitgeistu , promjena u sti- lu umjetnosti koja će se proširiti svijetom.