Nova Istra

105 Božidar CVENČEK IVO ANDRIĆ mi zalud zidamo toranj do neba, mi zalud skidamo Boga sa neba, mi zalud slazimo u srce zemlji, mi zalud gazimo crva pod zemljom, nas čeka stalno naše popodne i jauk zvona i Bog i crv. Cijelo popodne sjenka na mom licu, cijelo popodne zvone neka zvona. Na prvi pogled, riječ je o pjesmi donekle drugačijoj od ostalih, i ne samo duljinom. Naslov je u skladu s motivima prijašnjih pjesama, no postoje očite razlike. Razvidno je to da su prva i posljednja dva stiha izrazito slična, što ukazuje na modernističko ciklično ponavljanje i ovdje se možda može uspostaviti poveznica s, recimo, Ujevi- ćevom poetikom i, naravno – Svakidašnjom jadikovkom , ili, pak, Povratkom Dobriše Cesarića. Promjenom – od izludjelih zvona do nekih zvona pjesnik kao da pojačava dojam koji lirski subjekt ostvaruje gradacijom osjećaja, motiva i tema. Pjesnik varira motiv popodneva vremenskim određenjem riječi, sve do sintagmi olovnog popodne- va , našeg popodneva ili, pak, dobrog popodneva . Vrijeme nezaustavljivo protječe i nije podne u pitanju, već je riječ o popodnevu. Zamjećujemo makar blagu pobunu prema tradiciji i natruhe optimalne projekcije stvarnosti koja će najizraženija biti upravo u avangardi. Osobito je važan stih, odnosno ustvrda, kako je riječ o pokojnici koja je imala 75 godina. Lirski subjekt iznosi svojevrstan „ultimatum“ i ljudski život svodi na vremensko određenje, što je u skladu s ostalim motivima u pjesmi. Što ostaje na- kon kraja? Ostaju Bog i crv. To su motivi koji se pojavljuju nekoliko puta u pjesmi, prvenstveno motiv crva koji upućuje na razmišljanje o ljudskome dometu. Čovjek (ni)je samo crv, odnosno prepušten (mu) je u onome raspadljivom, a bitna je jedino – duša, odnosno ono što, kako lirski subjekt zaključuje, valjda preuzme Bog. U dru- gom se dijelu pjesme osjeća donekle direktniji pristup. Više nije riječ o blagoj melan- koliji i tužnoj atmosferi, već se osjeća izravniji odnos prema stvarnosti ljudskoga bit- ka. I tu se može uspostaviti odnos prema avangardi. Naime, u stihovima gdje lirski subjekt iznosi vlastita razmišljanja o čovjeku, nema skrivenih simbola, nema uljep- šavanja. Motivi imaju prizvuk simbolizma, no poruka je jasna. Čovjek se rađa da bi nakon stanovita vremena napustio ovaj svijet, a mogućnost nečega posljedičnog pje- snik ostavlja nerazriješenom; ne ulazi u mistiku, već iznosi tek činjenicu ljudskoga nestanka. Takav pristup lirskome subjektu ostavlja osjećaj ispraznosti i ravnodušja prema tradiciji. I tu se osjeća „napredak“, prepoznajemo avangardističku tendenciju koja iz modernističke boli i melankolije prelazi u život, u mogućnost njegove pro-