Nova Istra

99 Božidar CVENČEK OGLEDI do čulnosti svijeta koliko i do čulnosti jezika, do svojevrsne šimićevske analogije ‘riječi i stvari’, pa nas propulzija ‘krda riječi’ iz njene manifestne pjesme Ja tjeram krdo riječi ne iznenađuje, nego naprotiv ima ambiciju ‘posuditi’ vlastitu energiju svjetotvornosti. Pri tome je jednako trebalo ‘ukrotiti’ kumulativnu entropiju jezika kao i ‘divlju misao’ prirode. Dapače, moglo bi se reći da je skrivena drama između jezične propulzije i smislenosti zbilje češće na strani jezična sređivanja i ‘kroćenja’, negoli na strani savladavanja zbilje, o čemu svjedoči i sukob lirskog subjekta i svije- ta, te ‘verbalna mašinerija’ s druge strane, kao nusprodukt ujevićevskog tipa novo- simbolizma, ovdje shvaćenog kategorijom su-viška. Taj višak dakako da je estetski manjak, jer niti je V. Parun bila svjesna drame jezika kao otpora, niti je marila za metaforički ustroj slikovnosti koji bi kondenzirao, a ne rasipao, pa stoga nije čudno da je dio stručne kritike ukazivao na prigodnost i površnost, na kuhinjsko-licitar- sku slikovnost ‘lirike registracije’ (Ladan, 1962: 128), na postsimbolističku nado- gradnju koja je jezivo doslovna, na autobiografsku personalnost koja nije uspjela postati univerzalna, što je jamačno pretjerano strogi sud, koji nije imao uvida u cjelinu opusa.“ Ako, prema Cvjetku Milanji, Vesna Parun nije bila svjesna drame jezika kao otpora, niti je marila za metaforički ustroj slikovnosti koji bi kondenzi- rao, onda, tomu nasuprot, možemo ustvrditi kako je Josip Sever poznavao dramu jezika kao otpora i posljedični metaforički ustroj slikovnosti koji bi kondenzirao. Tu je poetsko središte jednakosti i različitosti poetika ovo dvoje velikih pjesnika. Ovo je još jedan dokaz da se originalnost pronalazi na različitim krajevima ljestvice vrijednosti, kako u književnosti tako i u ostalim humanističkim djelatnostima. Originalnost pjesničke poetike Josipa Severa Započet ćemo ovdje životnom pričom Josipa Severa. Rođen je u Blinjskom Kutu kod Siska, studirao sino- logiju u Pekingu i slavistiku u Zagrebu. Prevodio je s ruskoga (Majakovskoga, Babelja, Nabokova) i ki- neskoga, a objavio je dvije zbirke pjesama: Diktator (1969.) i Anarhokor (1977.), za koju je nagrađen„Na- gradom grada Zagreba“. Pjesnik je to za kojega Zvoni- mir Mrkonjić piše da nikada nije govorio o sebi, nika- da nije govorio subjektivno ni o bliskim stvarima, kao što govore naši pastoralni pjesnici. U njega je sve bilo daleko – pustinje, Grenland, Nubia. Bio je građanin svijeta, govorio je iz daljine, i to je razlog zašto njegova poezija tako daleko prodire – u prošlost i budućnost. Josip Sever (1938. – 1989.)