Nova Istra

98 OGLEDI Božidar CVENČEK njihovo ‘unatražno’ pisanje jest rekuperacijsko i memorabilno, evokacijsko i senti- mentalno. To bi se pjesništvo moglo optužiti za bezidentitetnost jer se ne situira u procesima sadašnjosti nego u mitskim fantazmima, koje je povijesno nemoguće više oživjeti, jer su oni potrošili svoju povijest. Na paradoksalan način tu Paruniči- nu liniju slijedi i krugovaško (mihalićevsko) pjesništvo; riječ je o ispisivanju ‘nega- tivističkog otklona od globalnog idealnog orijentira’ (Maleš, 1981: 207), pri čemu je u V. Parun to negativno iskustvo egzistencije potražilo spas u prirodnom bitku ili ekstatičnoj poziciji egzistencije, a u krugovaša u adheziranoj poziciji subjekta i ‘razriješenju’ njegova gnoseološkoga statusa.“ Doista je zanimljivo to da se, prema Milanji, autoričino pjesništvo može protumačiti, odnosno „optužiti“, za beziden- titetnost jer da se ne smješta u procese sadašnjosti, već u mitske fantazme. Bitno je uspostaviti odnos između originalnosti, stvaralaštva Vesne Parun i utjecaja koji su je doveli do razvijanja vlastitoga stila i, konačno, do onoga što možemo nazvati originalnim pjesničkim pristupom. Naime, premda je zbirka Zore i vihori svakako uzdrmala književne krugove svoga vremena, čini se da pravi i potpuni početak in- dividualnoga razmišljanja i pjesničkoga stvaralaštva u smislu originalnosti može- mo pronaći u zbirci Crna maslina . Uspoređujući ove dvije zbirke, ovako će Milanja ( isto ): „U Crnoj maslini (1955.), ako zanemarimo diktirano promašeno knjigu Pje- sme (1948.), Vesna Parun se, slično Kaštelanu istih godina, vraća kategoriji indivi- dualiteta, odnosno intimnosti, unutarnjosti. Ako se u prvoj zbirci moglo govoriti o feminilinom pannaturizmu, ovdje je u pravom smislu riječ o feminističkom pismu u kojem je lirski subjekt utemeljen u svijetu i svijesti zrele žene, ali jamačno stra- tegijom tjelesnoga, a ne platoničkog ideala, što ne znači da njezina ‘ruža ljubavi, ruža putenosti’ nije prošla ‘duboku patnju i žrtvu’ (Milićević, 1982: 21) i strah od prolaznosti. Međutim, tu je važno uočiti još nešto, bitnije: erotka pozicija iz Zore i vihora u Crnoj maslini se zamijenila u biti kršćanskim marijanskim etosom (nese- bično žensko, materinsko žrtvovanje). U konzekvencijama slijedi da je žrtvovana tek osviješćena pozicija individualiteta, pa dakle i subjekt, jer se nije uspio ispuniti u zajedništvu s Drugim. Ostao je nemoćan, i može evidentirati samo stanja svoje katastrofičnosti i manjka, gubitka.“ Dakle, Vesna se Parun, što je donekle točno i u Josipa Severa, povratkom u sebe, u svoj bitak i ontološko područje lirskoga subjek- ta iskazuje kao originalna pjesnikinja. To je logično uzmemo li u obzir da je sasvim prirodno pronaći „sebe u sebi“, pronaći originalnost u vlastitoj individualnosti, za što treba vremena i kreativnog duha. Mnogi zapisi Vesne Parun govore o važnosti jezika u njezinu pjesničkom stvaralaštvu. Upravo je ovo poveznica između Vesne Parun i Josipa Severa na kojoj ćemo kasnije graditi osnovu ovoga rada. O jeziku u pjesničkom stvaralaštvu Vesne Parun ovako će Milanja (2000: 47): „Uz senzorno- čulnu značajku njene poezije, valja primijetiti da je Vesni Parun jednako bilo stalo