Nova Istra

97 Božidar CVENČEK OGLEDI djelu daje smisao i značenje u samome djelu, a ne u nekim pratećim spoznajama i uputama. Za originalnost kazuje da se njome smatra individualnost, odnosno je- dinstvenost djela – to je bitna značajka autorskoga djela i najvažniji razlog za prav- nu zaštitu. Nadalje, svaka osoba ima svoju individualnost, što ne znači da je svaka ljudska tvorevina individualna. Ljudi najčešće rade rutinski, ponavljajući naučene šablone ponašanja i u tome potiskujući svoju individualnost. Dakle, tek kada autor svojoj tvorevini dâ svoj specifičan duhovni pečat, odnosno u njoj izrazi individualni dio svoga duha, njegova tvorevina dobiva elemente originalnog djela. I konačno, obično se smatra da je djelo originalno ako je različito od svih postojećih djela, ali originalnost i različitost ne moraju biti istoznačne jer, teorijski, ljudi mogu gotovo istodobno biti tvorci istovjetna djela. Vrlo se brzo autor u neku ruku ispravlja, pa kazuje kako ni jedno djelo ne može u biti posve originalno. Dakle, misli se da djelo ima određene elemente koji su originalni. Obim autorsko-pravne zaštite određena djela određen je količinom, odnosno stupnjem originalnosti toga djela, a što je stu- panj originalnosti veći, to je autorsko-pravna zaštita djela veća i određenija. Dakle, postoji proporcionalnost i obimom autorsko-pravne zaštite nisu obuhvaćeni neo- riginalni elementi autorskoga djela. Čini se važnim izdvojiti sljedeću odrednicu koja definira činjenicu da za autor- sko djelo nije bitno je li završeno ili je u fragmentima, već je li ono jedna duhovna cjelina izražena u određenoj formi, koja ima dovoljan stupanj originalnosti. Sasvim je jasno da smo u nezavidnu položaju kada govorimo o pravnim odrednicama koje sadrže pojmove poput duhovnosti, duhovne cjeline ili čak originalnosti. Zanimlji- vo bi bilo usporediti pravna stajališta s postmodernističkom teorijom intertekstu- alnosti. U tom bi slučaju u najmanju ruku raširena bila – zbunjenost. Originalnost pjesničke poetike Vesne Parun Neosporna je snaga i veličina pjesničkoga stvaralaštva Vesne Parun. Za života je pjesnikinja u mnogome bila proturječna, ali ne može se omalovažiti ili umanjiti snagu njezine poetike. Naš velik stručnjak Cvjetko Milanja u djelu Hrvatsko pjes­ ništvo od 1950. do 2000. (I. svezak) ovako piše o poziciji lirskoga subjekta u poe- tici Vesne Parun (2000: 43): „to je jamačno pozicija osjećajna subjekta koji ne res- pektira logiku povijesnih događaja ukoliko oni nude antibitak, pozicija feminilne čulnosti koja prima svijet ne iz njegove racionalne postredovanosti i objašnjenja nego iz osjećajnih akata prvoga dodira, pa bi se stoga moglo reći da je to jedna bio- logističko-vitalistička koncepcija svijeta, podosta slična Nazorovoj pjesničkoj fazi.“ Uzmemo li u obzir vrelo nadahnuća na kojemu počiva pjesničko stvaralaštvoVesne Parun, možemo zaključiti da se ono prvenstveno veže za mediteransko iskustvo. Piše Milanja (2000: 45):„Mediteranci, očito, žude za svojim‘grčkim’ počecima, zato