Nova Istra

89 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI stičkim čitanjima“ Brešić rado poseže za slavonskim zavičajnim temama, kojima se uvijek vraća, jer su mu svakako draže i bliže od nekih drugih hrvatskih krajolika, bilo duhovnih bilo prirodnih. U prvoj cjelini bavi se Antunom Gustavom Mato- šem, Augustom Cesarcem, Ljubomirom Marakovićem, Matom Ujevićem,„Hrvat- skom revijom“, Nikolom Milićevićem,„Virovitičkim Simenonom“ Milanom Niko- lićem, Jožom Skokom i časopisom „Kolo“. Ova bi se cjelina mogla nazvati „općim“ kroatističkim temama, gdje se težište ponekad usmjerava prema zaboravljenim, zanemarenim ili široj javnosti uglavnom nepoznatim autorima. Druga je cjelina satkana od autorovih književnih recenzija (S. Manđeralo, M. Tomasović, J. Bratulić, I. Runtić, S. Mijović Kočan, S. Primorac, B. D. Biletić, S. Andrić, S. Damjanović). U ovoj skupini posebno se toplinom i sugestivnošću iz- dvajaju tekstovi koji govore o njegovim dragim kolegama, od kojih neki nažalost više nisu među nama. Portret akademika Josipa Bratulića držimo osobito uspjelim i duhovitim, jer ga Brešić opisuje poput moderne verzije Kačićeva „starca Milova- na“. Posebno je, pak, nadahnut prikaz putopisa Ive Runtića. Posljednju, treću cjelinu knjige, sačinjavaju tekstovi što su pisani u nešto ležer- nijem stilu, ponajviše inspirirani piščevim uspomenama i posebnim doživljajima povezanima s nekim posebno mu intrigantnim osobama (I. Brešan, N. Fabrio, P. Vojnić Purčar, J. Melvinger, I. Mandić, T. Maroević, M. Stojević). Tu je još prilog o časopisu za kritiku i jedan autorov intervju. Najneobičniji u ovoj cjelini svakako je tekst o Stojevićevu romanu„Tatarski zajutrak“, koji je autora očito stavio pred velika intrepretacijska iskušenja. U knjizi je zamjetno odsustvo izvanjske prisile koja bi autora ometala u pisanju, tako da je ono što u konačnici nudi čitatelju zapravo bartovski „užitak u tekstu“, ono što je nastajalo u nekomu svijetlom trenutku osobne slobode i lucidnosti, čisto iz vlastitih unutarnjih pobuda i po svome ukusu. Ako smijemo tako reći, Brešić je „profesionalni čitatelj“, uvijek ima priopćiti nešto važno i zanimljivo, što prije toga možda nismo znali, a ono što piše uvijek je plod pomnoga i temeljitoga promišlja- nja, usustavljivanja misli i zaključivanja. On, doduše, za sebe skromno kaže kako je ono čime se bavi uvijek shvaćao „preozbiljno“, ali to u njegovu slučaju nije nedo- statak nego vrlina i kvaliteta. Da tomu nije tako, ne bi mu bilo moguće napisati za našu književnu povijest i znanost značajne knjige poput„Povijesti hrvatske književ- nosti 19. stoljeća“ i tolikih drugih naslova, koji su uvelike obogatili našu spoznaju o takozvanim ozbiljnim temama. Međutim,„Kroatistička čitanja“ su posve drugačiji tip knjige, onaj koji potvrđuje staru Hegelovu tezu da „Vrag spava u detalju“. Brešićeva najnovija knjiga nastala je iz posve drugačijih pobuda i nastojanja negoli „Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća“, koja predstavlja veliku sintezu jedne književnopovijesne epohe. U „Kroa-