Nova Istra

88 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ ljubavi i zanosa prema književnu stvaralaštvu, bez duboke i istinske potrebe za knjigama, koje za našega autora u pravome smislu život znače. Posvetiti život knji- gama i književnosti, znači pripadati osebujnom plemstvu duha, onomu istom koje su stvorili marljivi i mudri europski humanisti, ali koje je nažalost, u sveopćoj tri- vijalizaciji i banalizaciji svijeta, postalo naoko nevažno, staromodno i marginalno. Međutim, sve je to zapravo tek privid jer današnji svijet ipak nikada neće moći postojati bez svojih duhovnih temelja i ishodišta duboko usađenih u svakoga od nas, kao i naš narodni kolektivitet. Tako je dakako i s hrvatskom književnošću čiji smo baštinici i suvremenici, koja je dio našega identiteta. To znači da nam ona pripada čak i u slučaju da toga nismo svjesni, ako je ne čitamo niti poznajemo. A književni je povjesničar i kritičar onaj koji nas osvještava o tomu što je to u našoj književnosti važno, a što opet nije, koji je pisac bolji, a koji lošiji, koja je knjiga vrijedna pažnje, a koja opet ne. Na taj način, ako smo dakako zainteresirani, po- stajemo upućeni, postajemo bogatiji i svjesniji sebe, naših zajedničkih vrijednosti. A svega toga nema i ne može biti bez čitanja, u konkretnom slučaju,„kroatističkih čitanja“. U eruditskom romanu „Ime ruže“ slavni Umberto Eco na jednomu mjestu piše: „Za knjigu je dobro ako je čitaju. Knjiga se sastoji od znakova koji govore o drugim znakovima, koji pak govore o stvarima. Ukoliko nema oka da je čita, knjiga sadrži znakove koji ne proizvode pojmove, pa je prema tome nijema.“ Kako se ne bi dogo- dilo da knjige ostanu nijeme, jednostavno ih moramo ili smo ih dužni čitati, jer one govore o drugim znakovima, koji opet govore o stvarima, a stvari govore o složenu svijetu u kojemu živimo. To je put koji nam jedini preostaje, put spoznaje koji nas jedini može spasiti od svakoga zastranjenja, jedini može učiniti drugačijima i bolji- ma, plemenitijima i bogatijima. Dakle, tolle et lege! , kako bi rekao Eco, uzmi i čitaj. To bismo mogli nazvati nekom vrstom kategoričkoga imperativa, uvjeta bez kojega ne možemo zamisliti postojanje čovjeka u budućnosti. Osebujnim stilom i pristupom Brešić prije svega poziva na avanturu čitanja. Za njega ne postoje takozvane velike i male teme, veliki i mali pisci, velike i male knjige. Zašto? Jer je uistinu sve podjednako važno, kako za nas tako i za druge. Za pisanje se uvijek sami opredjeljujemo, prema vlastitu osjećaju i nagnuću. Upravo ta neop- terećenost i nepreuzetnost autorova čini ga vrijednim naše pozornosti. Premda su uvršteni tekstovi nastajali u različitim prigodama, tijekom dugih go- dina, iako su neobično raznorodni i raznovrsni, u sebi ipak posjeduju unutrašnju konzistentnost, kroz koju zapravo pratimo autora koji se tijekom vremena razvijao, upravo dozrijevao u spoznaji te je čitajući, oduvijek i mnogo, mogao stjecati izni- mno osobno iskustvo i mudrost. Osim što piše o njemu važnim i radi nečega zanimljivim osobama, u „Kroati-