Nova Istra

87 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI onaj koji se okušao kao stvaralac može najbolje razumjeti ljudsku potrebu i poriv za pisanjem, za oblikovanjem novih i uzbudljivih svjetova, za pustolovinu stvaralaštva. Ono što autor naziva svojom prevelikom ozbiljnošću, zapravo je posljedica njegove velike odgovornosti prema stvarima kojima se bavi, posljedica, rekao bih, njegove čestitosti i poštenja, kako intelektualnog tako i ljudskog. Jer, doista nije ni lako ni jednostavno suočavati se s nepregledno velikim brojem književnih djela i srodnih uradaka, to jednostavno nije moguće bez vrlo pomno izgrađena kritičkoga stava i znanja, bez mišljenja, bez znanstvene aparature kojom se valja služiti da bi svaki kritički rad bio vjerodostojan, da bi zadovoljavao minimalne kriterije potrebne da bude prihvaljen kao ozbiljan uvid u problem. Upravo stoga što ono čime se bavi toliko cijeni i poštuje, Brešić čitanje i pisanje drži nečim posebnim, posvećenim. Za njega je to uvijek ozbiljan ritual potreban za otkrivanje prave istine koja se krije iza tekstova, iza njihovih vidljivih i nevidljivih poruka. Pišući, Brešić je uvijek svjestan vlastite pozicije odgovorna i kompetentna tumača umjetničkoga čina, svjestan svoje misije književnoga stručnjaka, koju je godinama vrlo pomno i uspješno izgrađivao, ali je pritom uvijek podjednako ostao svjestan činjenice da je tome prethodila važna osobna odluka koju će donijeti na početku svoje akademske karijere, a to je da u sebi zapravo mora zatomiti mladenački „furor poeticus“, i svoju strast kanalizirati u posve drugu vrstu diskursa, onoga književnopovijesnoga i znanstvenoga, odmjere- noga, jasnoga i argumentiranoga. No, ako je znanstvenik uspio potisnuti pjesnika, to ne znači da pjesnik u njemu i dalje ne živi, ne misli i osjeća, jer jednostavno ne može biti ono što jest, dakle, pjesnik. Dapače, stječe se dojam da kako vrijeme odmiče, taj potisnuti glas kao da biva sve prisutniji, što je u Brešićevu slučaju samo dobitak, jer njegov akademski diskurs dobiva na dodatnoj kvaliteti i sugestivnosti. A to je opet posljedica autoro- ve, da tako kažemo, potpune zrelosti i prihvaćanja sebe, nove svijesti o sebi, svojih mogućnosti i svoga poziva. Ta neprestano živa i propitujuća svijest dovest će ga ponekad i do sasvim blago prisutne autoironije, želje da se prikaže u drugačijem svjetlu od onoga koji se od njega u pravilu očekuje s nekako uvijek suviše ozbiljne pozicije profesora književnosti i kroatistike. Brešić se ovdje otkriva kao onaj koji umije biti ne samo istraživač i tumač tako- zvanih velikih tema, ili ako hoćete ozbiljnih znanstvenih knjiga, monografija i stu- dija, nego i intepretator „marginalnih“, rubnih književnih pojava i fenomena, onaj koji znade nanjušiti pravi problem i u naoko nevažnim ili sporednim stvarima. I upravo tu leži poanta: istinski se znalac možda najbolje i najpotpunije otkriva u detalju koji izmiče običnome oku, detalju koji može rasvijetliti ono što je od pre- sudnog značaja za pojedinoga pisca i njegovo djelo. Sve to, zapravo, nije moguće zamisliti bez primarne radosti čitanja i otkrivanja onoga što su drugi napisali, bez