Nova Istra

86 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ izgledati? Ipak, možda se ta Brešićeva zagonetna rečenica ipak, u krajnjoj liniji, ne tiče baš samo hrvatske književnosti, nego uopće njegove uloge kao interpretatora i istraživača njezine tradicije. Dakle, ukoliko on kao književni povjesničar i kritičar izjavljuje kako je„prava sreća što je sve manje onih koji knjige čitaju“, onda to možda može značiti da pomalo skeptično gleda i na budućnost svoga posla, u situaciji u kojoj zapravo nikoga ništa više ne zanima, pa tako ni čitanje hrvatske književnosti. Doista, ako je tomu tako, kakvog uopće smisla ima pisati o nečemu što ljude malo ili gotovo uopće ne zanima? Nema nikakve sumnje da svaki književni povjesničar i kritičar, pa tako i Brešić, pokušavajući razotkriti i tumačiti druge, zapravo i prije svega razotkriva sebe, a to je posebno istaknuta i naglašena vrlina ove knjige. To je, dakle, pozicija samora- zotkrivanja, koja je uvjet bez kojega se ne može zamisliti ozbiljno bavljenje ovim specifičnim istraživačkim poslom. Stoga je i ovo Brešićevo djelo prije svega stvar vlastitoga traženja i propitivanja, stvar vlastitih pobuda i osobnih opredjeljenja. Jer čovjek na neki način i ne može pisati o onome što ne voli ili što mu se ne sviđa. Odnosno, po logici stvari, događa se i takvo što, ali je to ipak rijetko ili rjeđe, jer da bismo pisali o nečemu, moramo imati motivaciju, nešto nas mora prethodno potaknuti, nadahnuti. „Kroatistička čitanja“ neobična su utoliko što nemaju neku vodeću temu ili na- raciju koja objedinjuje uvrštene tekstove, nego je autor čitatelju ponudio ono što mu se činilo da bi moglo biti zanimljivo ljudima koji su, uostalom kao i on sam, radoznaloga duha i neopterećeni time da kroatistička knjiga uvijek mora biti ozbilj- na, po mogućnosti monografska studija ili rasprava. Upravo raznolikošću tekstova, koji su nastajali u različitim prigodama, ili su bili objavljeni kao prilozi u časopisi- ma i zbornicima, autor je želio pružiti spektar onoga čime se bavio onda kada bi se odmaknuo od svojih većih istraživačkih projekata, što ni u kom slučaju ne znači da takvi tekstovi ne zaslužuju najveću pozornost ili da nemaju potrebnu vrijed- nost. Naprotiv, knjiga se doima kao zanimljiv i poticajan mozaik rasprava, ogleda i razmišljanja, s povodom ili bez nekoga posebnoga povoda. Dakle, tu se čitatelju zapravo omogućava da u obilju ponuđenoga pronađe problem koji ga posebno za- nima, a da pritom nije važno to da slijed čitanja bude od početka do kraja knjige.To raznorodno štivo može se nesistematično iščitavati, u zavisnosti od onoga što nas u nekom trenutku posebno zanima. U Brešićevu slučaju postoji jedna uistinu sretna okolnost, a to je da se njegova primarna književna strast i potreba za pisanjem potpuno srodila s njegovom kasni- jom profesijom, u sustavno bavljenje onim što voli i nadasve poštuje kao stvaralački čin. To je upravo ono što i sam piše u naslovu svoga neobično živopisnoga i simpa- tična osvrta na knjigu akademika Josipa Bratulića,„kad struka nađe čovjeka“. Samo