Nova Istra

85 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI šljenju, u predgovoru. Na njegovu početku Brešić piše: „U nekoliko desetljeća profe- sionalnoga bavljenja književnim temama uvijek se nađe poneki tekst koji ostane postrani, izvan tzv. glavnih knjiga. Nekih u pravilu namjerno pisanih, a nenamjerno rasutih studija, eseja, kritika i sličnih zapi- sa s vremena na vrijeme ipak bih se sjetio, sabrao ih te na kraju uknjižio. Pokazalo se da upravo ovakvi tekstovi najbolje otkri- vaju ne samo autorske interese i afinitete nego i angažman i put u poslu kojim sam se odavno odlučio baviti, a još ga i danas smatram privilegijem.“ Promatrajući svoj dosadašnji sveukupni znanstveni rad iz duge vremenske perspek- tive od više desetljeća, s pozicije iskusnoga sveučilišnoga profesora i vrsnoga preda- vača, Brešić sada može bolje negoli ranije prosuđivati ne samo tuđe nego i vlastite knjige, mogli bismo reći svoje„rane radove“, koji su nastajali u njegovim mlađim danima, i koji su, kako sam kaže, bili obilježe- ni vlastitim lutanjima i znatnim naporima da bi se dostigla potrebna znanstvena razina i savladala temeljna pravila struke. Nekadašnje nemire i traženja danas su zamijenile smirene i odmjerene prosudbe njegovih zrelih godina, pri čemu je u pro- toku vremena, u „ritmu desetljećâ“, kritičko pisanje i propitivanje ostalo temeljnim modusom autorova kreativnoga izražavanja. Na kraju predgovora upada u oči jedna Brešićeva rečenica: „Iskreno rečeno, mislim da sam svoj posao ionako preozbiljno shvaćao, pa je prava sreća što je sve manje onih koji knjige čitaju.“ Nad ovim se riječima stvarno treba malo zamisli- ti, jer se njihov smisao može tumačiti na različite, čak oprečne načine. Treba li ih tumačiti ozbiljno ili ironično? Ako je ozbiljno rečeno, onda to što je rečeno nije smiješno nego tragično. Ako je ironično rečeno, onda nije ozbiljno nego zapravo tragikomično. To što je sve manje onih koji imaju potrebe za knjigom i čitanjem knjiga može biti što god mu drago, ali nikako ne sreća. Pogotovo ako govorimo, a govorimo, o hrvatskoj književnosti. Što bi na sve to danas rekli naši dragi gla- goljaši? Oni su, naime, govorili I gdo knjige počtuje, da je knjigami počtovan . Što se, dakle, događa ako se knjige sve manje čitaju? Kakva je sudbina onih koje knjige ne zanimaju? Hoće li čovjek u budućnosti doista živjeti bez knjiga i kako će to uopće