Nova Istra

73 Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ OGLEDI otišao. Na jednome popisu svećenika koji su boravili u Zavodu sv. Jeronima uz Parčićevo je ime navedeno: „1. maj 1876., prestao 1. dec. 1897.“ U njegovoj ostav- štini pronađen je i jedan račun, ispostavljen od nekoga gostinjca u Rimu za plaćanje sobe, u razdoblju od 15. svibnja 1901. do 28. studenog 1902. godine. Vidimo da se Parčić za života susretao s nepravdama, ali ih je uz čvrsto ufanje u Boga i uvjerenost u ispravnost svoga djelovanja uspijevao prebroditi. Kako ne bi sve izgledalo tako crno, navest ćemo i nekoliko svijetlih primjera odnosa prema Parčićevu djelu. Spomenuli smo zlatnu medalju kojom ga je papa Lav XIII. nagra- dio i imenovao počasnim komornikom u znak priznanja za izdani glagoljski misal 1893. godine. O važnosti misala najbolje govore dva osvrta nastala u razmaku od jednoga sto- ljeća. Iste godine kad je objavljen, 1893. godine, Vatroslav Jagić nazvao ga je „tri- jumfom slavenske filologije, naspram ignorancije posljednjih dvaju stoljeća“. Točno stotinu godina kasnije, 1993. godine, akademkinja Anica Nazor napisala je da se radilo o najznačajnijem događaju u novijoj povijesti hrvatskoga glagolizma. Franjo Volarić bio je veliki pristaša glagoljice i borac za očuvanje glagoljskoga bogoslužja. U vrijeme dolaska biskupa Mahnića na otok Krk, Volarić je bio kap- tolski vikar Krčke biskupije. U rujnu 1893. godine izdao je odredbu po kojoj se od početka naredne godine u Krčkoj biskupiji u staroslavenskoj liturgiji zabranjuje služenje drugim knjigama osim Parčićevim novoobjavljenimmisalom. Parčić je bio pozvan kako bi pomogao u redakciji trećega izdanja svoga misala, no zbog bolesti to nije mogao učiniti. Tada je pozvan češki slavist Josef Vajs, koji je 1905. objavio misal uređen prema Parčićevu prethodnom izdanju, a Parčić je nakon neutemelje- nih optužbi na drugo izdanje svojega misala dobio zadovoljštinu, nažalost, posmrt- no. Akademkinja Anica Nazor navodi da je još 1961. godine župnik u Ninu služio misu iz Parčićeva glagoljskoga misala. PARČIĆ PRED KRAJ ŽIVOTA Parčićev životni ciklus trebao je završiti na njegovu rodnom otoku Krku. To je prije svega bila njegova osobna želja, nakon svih nepravdi i neugodnosti koje je doživio u Rimu. Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje... Parčić je bolovao od zloćudnoga raka želuca. Osjećao je kako ga snaga polako napušta i brinulo ga je kome će ostaviti vrijednosti koje je prikupio tijekom mu- kotrpna života. Jako se obradovao čuvši da je novopostavljen krčki biskup Antun Mahnić u gradu Krku najprije osnovao hrvatsku tiskaru Kurykta godine 1899. i zatim planirao u najkraćemu vremenu osnovati i Staroslavensku akademiju, koja je trebala njegovati staroslavenski bogoslužni jezik i glagoljaško crkveno pjevanje. Parčić je na Krk dao prenijeti svu svoju imovinu: knjige, rukopise, olovna slova, ma-