Nova Istra

72 OGLEDI Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ i napornim radom na pripremanju misala i rječnika. Živio je samo za svoj posao i nije se time htio nikome nametati. Nažalost, i tamo se susretao s nepravdama na osobnoj razini. Već mu nakon dolaska u Rim nije bio omogućen pristup građi koju je tražio u Vatikanskoj knjižnici. Samo godinu dana otkako je bio imenovan svetojeronimskim kanonikom, do biskupa Strossmayera došle su pritužbe tamošnjih kanonika Frischa i Voršaka, koji nisu trpjeli ni ravnatelja Crnčića ni Parčića. Na dojavu da je Parčić neradnik, čak je i sâm biskup Strossmayer bio teško zaveden: „Parčić nimalo ne zadovoljava. Škrtanac veliki, a radiša nikaki. Jako se na njega tuže.“ Ništa nije moglo biti dalje od istine kad je riječ o Parčiću. Nasreću, daljnji događaji, kao i korespondencija sa Strossmayerom, pokazali su da su on i Parčić nakon toga imali kvalitetan odnos, pun razumijevanja, povjerenja i međusobna uvažavanja. Zatim je Parčić godine 1886. otkrio da ga kroz rupu u stropu uhodi njegov kolega, ponovno kanonik Andrija Frisch. Ta je rabota, prema Frischevu kasnijem priznanju, trajala pune dvije godine, a Parčić je bio optužen da u skrovitosti svoje sobe u Zavodu „kuje dukate“. Ni to nije imalo veze s istinom jer je Parčić u svojoj sobi lijevao olovna glagoljska slova! Frisch je, navodno, zbog svog čina ostao bez funkcije, ali nije udaljen iz Zavoda, nego je pokopan u zavodskoj grobnici, čak s titulom kanonika. Drugo izdanje glagoljskoga misala objavljeno je 1896., samo tri godine nakon prvoga izdanja, te se i za njim pokazala velika potražnja. Parčić se tom prilikom susreo s novom velikom nepravdom jer je anonimnim pismima upućenima papi izražena sumnja u heretičnost misala i netočnosti u njegovu prijevodu. Zbog toga je Sveta Stolica dio naklade navedenoga misala na neko vrijeme povukla iz razdi- obe, dok se ne provjeri istinitost ovih navoda, odnosno dok se nije utvrdila neisti- nitost optužbi. Parčić je, kako doznajemo iz njegovih pisama („kad nisu maknuli krivca, maknut će se nevin“), odlučio otići iz Zavoda. Osim podmetanja kanonika Frischa, iscrpio ga je danonoćan naporan rad na tiskanju misala. Bio je svjestan da pobolijeva i želio je posljednje godine života provesti na rodnoj grudi. Nadao se, za početak, da će mu nekoliko mjeseci boravka u božanskom miru Glavotoka na otoku Krku pomoći da se oporavi i čak je od starješine samostana zamolio da mu pripremi, ako je moguće, jednu točno određenu malu sobu, napisavši 1899. godine sljedeće:„ako je i mala, ali meni je dovoljna i poćudna“. Pred kraj života, u nadi da će ga to ojačati, uputio se na hodočašće u Svetu ze- mlju. Putovanje ga je, nažalost, jako iscrpilo i ubrzalo njegov kraj. Nismo našli pouzdane podatke je li Parčić posljednje dane, mjesece, pa čak i godine svoga života doista proveo u Zavodu sv. Jeronima u Rimu ili je odatle ipak