Nova Istra

71 Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ OGLEDI Parčić za „Suncobran“ kaže da je neologizam (onodobna novokovanica). Danas je ta riječ u hrvatskome jeziku sasvim uobičajen izraz. Za pojam„Zadužbina“ Par- čić daje naputak „vidi Zadušbina“. Naime, korijen je te riječi „Za dušu“, a ne „Za- dužiti“! Parčić uz pojam „Vježbati“ daje i riječ Vještba (ali upućuje na Vješba), iz koje je vidljivo da je korijen suvremenoga pojma Vježba zapravo Vještina. Kao što vidimo, navedene su Parčićeve pravopisne zasade vrlo prirodne. PARČIĆEVA NARAV Parčić je od mladih dana nepokolebljivo slijedio svoje prirođene sklonosti – tako je već kao pučkoškolac počeo nožićem u drvetu izrezivati slova, a u gimnaziji je na listiće papira marljivo zapisivao hrvatske riječi i dodavao im prijevod na talijanski. Osjećao je unutarnji poriv za velike stvari, a svećenićki poziv i pravila reda često su ga odvodili u manje sredine i na poslove koji ga nisu privlačili, što je znalo izazvati duševne krize. Dušobrižništvo ga nije privlačilo, a nije bio ni dobar govornik, niti pjevač. Zanimala ga je jedino profesura staroslavenskoga jezika na zadarskome Bo- goslovnom fakultetu, ali ne i podučavanje svećeničkih kandidata u samostanima ili gimnazijalaca u svjetovnoj školi. U nadbiskupijskim krugovima nije bio posebno omiljen. Poštovao je pravila samostanskoga života i nije se htio ogriješiti o zavjet poslušnosti i redovnička pravila, ali se nije mogao odreći svojih zamisli i ideala. U tom je dijelu bio postojan i ustrajan. Istupanjem iz franjevačkoga reda nije preki- nuo veze sa zajednicom. Naprotiv, do kraja života ostao je povezan sa zajednicom franjevaca trećoredaca glagoljaša iz koje je potekao. Kada se bavio onime što ga je zanimalo, gotovo da nije znao za odmor. A kada se htio odmoriti, nije se odavao dokolici, nego je razbibrigu nalazio u bavljenju mehanikom, urarstvom, elektricite- tom, fotografijom, meteorološkim mjerenjima, slikarstvom, pjesništvom, prevodi- laštvom i živom korespondencijom s tadašnjim istaknutim osobama – znanstveni- cima, političarima i svećenicima. Parčić je po svojim darovima, svestranosti, viziji te organizacijskim i provedbe- nim sposobnostima bio čovjek ispred svoga vremena. Po talentu i sposobnosti ko- jima je prihvaćao sve tehničke novosti uspoređuju ga s FaustomVrančićem, jednim od najvećih hrvatskih umova na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. NEPRAVDE S KOJIMA SE SUSRETAO Prve nepravde osjetio je kada u dvama navratima nije mogao postati profesorom staroslavenskoga jezika na Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru, iako je za to imao sve kvalifikacije i veliku želju. Parčiću je boravak u Rimu omogućio ispunjavanje znanstvenih i drugih zamisli. Život mu je bio obilježen ustrajnim, neprekinutim