Nova Istra

68 OGLEDI Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ svetoga Trojstva, dio naklade drugoga izdanja bio je povučen. Za uređivanje trećega izdanja bio je ponovno pozvan Parčić, no za to je bilo prekasno. Umro je na Božić 1902. godine. Tako je treće izdanje glagoljskoga Misala objavljeno 1905. godine, tri godine nakon Parčićeve smrti, a uredio ga je Josef Vajs, češki slavist i suradnik Mahnićeve Staroslavenske akademije u gradu Krku. Time je Parčić na neki način posmrtno rehabilitiran i dobio moralnu zadovoljštinu. To je ujedno bio i posljednji hrvatski glagoljski misal. Četvrto izdanje misala objavljeno je 1927. godine, također u redakciji Josefa Vaj- sa, ali najvećim dijelom preslovljeno (transliterirano) na latinicu. Ispada da su 45 godina nakon Promemorije don Frane Bulić i don Ivan Danilo „došli na svoje“. PARČIĆEV HRVATSKO-TALIJANSKI RJEČNIK IZ 1901. GODINE U čitavu članku Parčićeve rječnike i gramatike navodimo kronološki, onako kako su objavljivani u sklopu tadašnjih Parčićevih aktivnosti i mjesta boravka. Od svo- jih najranijih dana Parčić je u duši bio leksikograf i gramatičar. Ovdje izdvajamo njegov Rječnik iz 1901. godine kao zasebno poglavlje, a iz daljnjega teksta bit će razvidno zbog čega. Parčić je i u Rimu nastavio rad na rječnicima. Krunu njegova leksikografskoga rada predstavlja treće popravljeno i pomnožano izdanje Rječnika hrvatsko-talijanskog – Vocabolario italiano-slavo (croato) iz godine 1901. Rječnik je objavljen u Zadru u izdanju Narodnoga Lista . Na više od 1.200 stranica sadržano je oko 90.000 riječi koje su temeljito i cjelovito protumačene. Sâm je autor u predgovoru napisao da je obavio „savjestno i svom pomnjom ovaj tegotni posao“ i da se pri tom koristio iskustvom koje je „crpio iz preko četrdeset godišnjega zanimanja oko ove struke“. Zanimljivo je dodati da su za Parčića riječi iz narodnoga govora prikupljali župnici po selima i javni dužnosnici, a koristio se već prikupljenim zbirkama svojih ista- knutih suvremenika, poput kanonika Mihovila Pavlinovića i Josipa Mrkice, zatim svećenika Ivana Belamarića i Ivana Berčića i drugih. Rječnik je pisan korijenski, u skladu s uzusima Zagrebačke filološke škole, nasuprot Vukovu fonetičkome pravo- pisu. Vidljivo je da je Parčić uglavnom u nazivima svojih rječnika, ili makar u njiho- vim predgovorima, uz tadašnje uobičajene nazive jezika ilirski , slavenski i slovinski , dodavao i hrvatski . U predgovoru trećemu izdanju svojega Rječnika hrvatsko-talijanskog , objavljenog 1901. u Zadru, Parčić o hrvatskome pravopisu kaže sljedeće:„Ipak mi je nješto reći glede pravopisa. Još nisam na čistu s otim blaženim pitanjem. Od nedavna se poja- vila nova struja, i ta kao da sve to više preotimlje mah sbog toga, što je s više mjesta propisano, da se školske knjige imaju držati posve fonetičkoga pravopisa, da se ima uvesti njekakvo nejasno i klimavo načelo: ‘piši kako govoriš.’ Ja u rječničkom po-