Nova Istra

131 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA tvornica kao ideja s Warholom poprimila značenje proizvodnje „spektakla“ kao umjetnosti koja spaja visoku i masovnu kulturu, što je preostalo drugo negoli de- konstruirati ovaj veličajni model metropolisa čelika i svjetla te njegovu težnju za ovjekovječenjem u objektu ( readymade )!? Novi svijet lakih materijala uspostavio je semiurgiju umjesto industrije , simboličku razmjenu znakova umjesto stvarnoga objekta na tržištu. 36 Kada se„apstraktni geometrijski fomalizam“ Le Corbusiera, vidljiv u Villi Savoye sa čistim, jednostavnim formama usporedi s gradnjom ornamentalnoga postmo- dernizma Las Vegasa, prvo što mora upasti u oči jest posve drukčija artikulacija prostora. U prvome je slučaju prostor moderne arhitekture u funkciji konstrukcije, pa se zato industrijski krajolik stvara kao prirodni nastavak tvornice. ULas Vegasu, naprotiv, prostor određuje forme. I to na taj način što je u stalnome razračunavanju s brzinom gradnje i brzinom tehnologijskih inovacija u načinu prometa. Autoput kao vizualni kôd američke arhitekture, o kojoj u svojim knjigama govori Robert Venturi i koju bezuvjetno zagovara, postaje megastruktura i istodobno estetizirana matrica ( matrix ) globalnoga svijeta. Kada, dakle, „prostorni obrat“ ( spatial turn ) ulazi u ikonosferu nove arhitekture, radikalno se mijenjaju odnosi između objekata u prostoru. Napokon, uloga i funkcija arhitekta više nije ona nalik fundamentali- stičkome propovjedniku Sudnjega dana. Umjesto toga, on se u demokratiziranome svijetu korporativne strukture upravljanja izjednačava s dizajnerom i to stoga što je za obojicu nadređeni pojam/riječ – komunikacija . Arhitekti su u Las Vegasu di- zajnirali pustinju na sliku i priliku američkoga „stila života“ ( lifestyle ). Ničija zemlja pretvorena je u kapitalnu investiciju u vrijeme dok se rađala najperverznija ideja našega vrlog novoga doba. Njezino je geslo bilo najavljeno kao druga strana Ja- nusova lica povijesne avangarde. U futurističkome manifestu arhitekture Antonio Sant’Elia 1914. godine slavio je dolazak sintetičke umjetnosti. Ono što ju je treba- lo krasiti bilo je spajanje nespojivoga, kamena i čelika/željeza, monumentalnosti i frivolnosti. Umjesto karijatida trebalo je izgraditi velike prozore i velika vrata, čiste plohe i velike prostore interpolirati u viziju futurističkoga grada čija se ideja sastojala u proračunljivosti i jednostavnosti oblika. Dekoracija je, naravno, bila uža- savajuća za ovu umjetnost sinteze i ekspresije. Ali, ono što čudovišno probija iz ove pohvale konačnosti, jer svaki naraštaj mora iznova izgraditi svoj grad, bila je lakoća i dinamizam kojom se brzina uspostavila posljednjim kriterijem funkcionalnosti. Lijepo kaže FranzWerfel: Što više brzine, to više praznine . Putnik koji prolazi auto- 36 Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja , Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. S francuskoga prevela: Gor- dana V. Popović. Vidi o tome: Žarko Paić,„Medijsko dokinuće povijesti: Jean Baudrillard i neču- vena neizvjesnost događaja“, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti , Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 115-145.