Nova Istra

130 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ postavlja semiotičku analizu reklamne slike. Sjetimo se, u toj analizi pitanje ko- notacije prethodi denotaciji. Kontekst daje značenje tekstu kao što kultura razara prirodu nastojeći se „naturalizirati“. Ključan pojam koji Barthes uvodi u sve daljnje analize jest metajezik ili ideologija. 35 No, to više nije iskrivljena svijest u mediju jezika, već konstrukcija stvarnosti iz vizualne perspektive događaja. Reklama po- staje više od slike jer ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja. Njezino značenje jest upravo u onome neodređenome, u sferi metajezika bez kojeg ni arhitektura Las Ve- gasa ne bi nikome mogla bilo što suvislo reći. Međutim, arhitektura kao metajezik reklamne slike ne govori. Ona suvereno nagovara jer se nalazi u praznome prostoru između now-here (sada-ovdje) i no-where (nigdine). Epilog Ako je „dosadna arhitektura“ postala zanimljivom, onda se jednako tako znakovi pustinjskoga grada kocke, mafije i užitka mogu prenijeti u druge slične prostore bez velikih poteškoća prilagodbe. I to se doista dogodilo u slučaju Dubaija. Premda se arhitektura arapske prijestolnice stakla i luksuza u izravnome sudaru pustinje i oceana može smatrati onom koja spaja hipermodernizam s high-tech dizajnom, kulturne su razlike tolike da ono što je u Las Vegasu javna stvar, ovdje zbog religio- znoga fundamentalizma postaje privatni porok. Hoteli i zabavni parkovi streme u nedogledne visine. Što je za američki metropolis zabave bio ornament kao reklama na pročeljima zgrada, a glavni subjekt/akter automobil u stalnome kretanju ma- pom kaotičnih avenija, ovdje se neohistoricistički stapa s tradicionalnim islamskim ornamentom u sklopu globalizirane komercijalne arhitekture. Je li to u ideji nešto „novo“ i razlogom za preispitivanje nasljeđa onoga što Venturi i suradnici u knjizi Učiti od Las Vegasa nisu predvidjeli u svojim vizijama budućnosti? Daleko od toga. Čini se da se potvrđuje stav BernardaTschumija da u doba bez stilova komercijalna svjetska arhitektura počiva na inventivnim pojedincima. Njih nekolicina sa statu- som„zvijezda“ od arhitekture koja ne nudi nove perspektive alkemijski pretapa ele- mente iz jednoga konteksta u drugi. Naposljetku, ta se igra danas pokazuje jedino plodotvornim konceptom stoga što nitko više ne projektira gradove kao strojeve stanovanja. Nema sumnje, Le Corbusier, Mies van der Rohe i Walter Gropius za arhetip su moderne arhitekture imali imitaciju tvornice. To je, uostalom, razlog zašto „danas“ nakon propasti industrijskih postrojenja u Istočnoj Europi krajem realnoga socijalizma suvremene umjetničke prakse nezadrživo hrle u prostore na- puštenosti i pustoši želeći od zaborava otrgnuti muzejske primjerke lokomotiva, strojeva, fascinantnih zgrada u samome središtu i na rubovima gradova. Kada je 35 Roland Barthes,„Rhétorique de l’image“, Communication , br. 4/1964., str. 40-51.