Nova Istra

129 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA zbog toga što mu nedostaje ono što je Adolf Loos tako jezuitski hladno odstrijelio. Naravno, nedostaje mu barokna suvišnost detalja, nabor i alegorijski prikaz mit- sko-religioznih motiva. Ali to je pogrešan stav. Nije riječ ni o kakvome „povratku ornamenta“ kao nove svetkovine figurativnoga slikarstva-kiparstva-arhitekture. 34 Bilo bi to gore od bilo kakvoga kiča. Kao i svaki povratak u doba „kraja povijesti“ tako je i „povratak ornamenta“ iluzija vraćanja nečega što je krasilo historicistički stil na ishodu njegove imperijalne moći. Ornamentalnost se u novome kontekstu pustinjske arhitekture događaja kao reality-showa pokazuje kao „pseudo-realnost“. I upravo zato što je ta i takva stvarnost medijski konstruirana kao suigra znaka i simbola bez referencijalnoga okvira društva-kulture kakav je vladao u modernoj arhitekturi jedina prava stvarnost, nemoguće je podariti mu ikakvo drugo značenje osim čiste desublimacije. Las Vegas ne znači ništa. Osim što je riječ o stilu gradnje koji oponaša i parodira sve ono što je već bilo i prošlo. I usto, a to je istinska novost ovoga stila, od posebnoga slučaja američke arhitekture postmoderne nastoji doseći univerzalni znak globalno-planetarnoga prodora u ništavilo pustinje kao takve. Ar- hitektura u digitalnome dobu kao mreža događaja virtualnosti nije daleko od ove distopije svekolike zabave ( entertainment ). Što je za Baudrillarda u međuvremenu postao„masakr“, to je za nastavak digitalne arhitekture koja uči od Las Vegasa oče- kivani placebo-učinak. U nabačaju „ružne“ i „obične“ arhitekture na kraju knjige Učiti od Las Vegasa Venturi i suradnici nastavljaju se na ono što je otvorio futuristički manifest arhi- tekture. Obrat je u tome što sada kultura postaje industrijom na razini estetske proizvodnje užitaka za čitavo društvo. Metropolis u pustinji bezuvjetno pripada zabavnoj industriji ( amusement industry ) popularne kulture. No, to je nužno bio očekivani odgovor na praznu i dosadnu arhitekturu tzv. internacionalnoga stila 1950-ih godina, koja se pod krinkom ekspresije pokazala neinventivnom. Ponav- ljajući se u svim mogućim tipologijama od Europe do Amerike i Kanade, iza nje je ostalo groblje slonova i dosadna ozbiljnost velikih zahtjeva za etičkom odgovor- nošću. U slučaju Amerike kao kontinenta velikih prostora sve je smjeralo obratu od kojeg se vizualna umjetnost vratila u srce svakodnevice. Nitko ne može poreći da je arhitektura postmoderne kakvu su promicali Robert Venturi i Charles Jencks najprije autentičan analogni odgovor na ono što je učinio Andy Warhol i pop-art u shvaćanju umjetnosti uopće i posebno slike kao referencijalnoga znaka. Ako je arhitektura postala komunikacijom, onda je njezin znak upravo onaj koji proizlazi iz„retorike slike“, kako je to izveo Roland Barthes u svojemu ogledu, gdje u središte 34 Vidi o tome: Fredric Jameson, Postmodernism: or, the Cultural Logic of Late Capitalism , Verso, London-New York, 1992.