Nova Istra

127 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA tinjske predjele. Nezamislivo je uopće da bi se grad-kao-događaj medijske kon- strukcije znakova mogao uspoređivati s već spomenutim Timbuktu i Siwom. Ra- zlog leži u tome što je modernost u ovome slučaju shvaćena iz energetskoga izvora brzine kao „bîti“ svake apologije „napretka“ i „razvitka“. Radi se o nafti. Bez nje ne postoji mogućnost da metropolis monetarne ekonomije kapitalizma preraste gra- nice pustinje i postane univerzalnim znakom postmoderne gradnje. Urbanistički gledano, čitav je Las Vegas konceptualni kaos ulica/avenija kao raster automobil- skih traka. No, taj je kaos posve funkcionalan sustav koji se određuje horizontala- ma, a ne vertikalama. Pustinja ne trpi hijerarhije. Iako su neki drevni rimski gra- dovi, poput Palmire u Siriji, svoju glokalnost branili idejom jasne misterijsko-trgo- vačke razdiobe prostora na teritorije svetosti i profanosti. Vožnja gradom nije tek lutanje labirintom znakova. Umjesto šetnje i Benjaminova flaneura bez kojeg Pariz kao metropolis nema nikakva smisla, jer mu figura iz umjetničkoga podzemlja po- daruje auru ljepote i sjaja, ovdje se susrećemo s „ljudima bez osobina“ u tradicio- nalnome značenju klasno-socijalne razdiobe koja je vrijedila za piramidalni model moći i prestiža, što je poznato iz Veblenove i Simmelove teorije modernoga druš- tva ( trickle-down-theory ). Las Vegasom ne šetaju prolaznici. Njime se voze bogati manageri, visoka klasa permisivnoga društva koji kocku pretpostavlja refleksivnoj kulturi promatranja događaja u kazalištu i na sceni. Mafijizacija kao tamno mjesto neoliberalnoga kapitalizma ukorijenjena je u narativu o Las Vegasu kao simbolu hedonizma i potrošnje bez suzdržanosti. Nije stoga slučajno što vodeći postmoder- ni sociolog mode Gilles Lipovetsky u djelu Doba praznine (L’Ére du vide) iz 1983. godine sliku pustinje izjednačava s „ništavilom i banalnošću“, a hiperpotrošačku civilizaciju Zapada smatra negativnim samoodređenjem posjedničkoga individu- alizma. Drugi više ne znači ništa i narcistički subjekt osjeća prema njemu tek puku ravnodušnost. 32 Ova slika u posvemašnjoj je suprotnosti s Venturijevim pokušajem da arhitekturu čita samo iz njezinih unutarnjih „složenosti i kontradikcija“, a ne iz etičko-političke redukcije. Arhe-tipologija pustinjskih gradova na ishodu postmoderne, od Las Vegasa do Dubaija, u bitnome se razlikuje od urbanizma industrijske košnice ili čeličnih po- strojenja time što se ne susreće ni sa kakvom povijesno živom tvorevinom. Nasljeđa ovdje nema. Tragovi su zameteni, ako ih je ikad i bilo. Sve je izniklo konstrukcijom prototipova. A u njima su odnosi između automobila i zgrada obrnuto srazmjerni odnosu mase i brzine. Što je veća brzina automobila to su prostori između ulica 32 Gilles Lipovetsky, L’Ére du vide: Essais sur l’individualisme contemporain , Gallimard, Pariz, 1993., prošireno izd. Vidi također i njegovu noviju studiju: Gilles Lipovetsky, Paradoksalna sreća: Ogled o hiperpotrošačkom društvu , Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008.