Nova Istra

122 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ jeg njegove želje postaju prazni objekti, readymades bez značenja, čista akumulacija znakova. Benjaminov prilog analizi metropolisa polazi, doduše, od Simmelova uvida o moćnome simbolu kapitalističkih društvenih odnosa. No, njegova je novost pri- stupa u tome što velegradu podaruje autentično svjetlo (auru) koja prelazi granice ekonomije i politike. Nije više stvar u kontinuitetu prijelaza i prolaza unutar ho- mogene matrice kapitalističkoga „napretka“ i „razvitka“. Baveći se detaljno diskur- zivnom analizomHaussmannova plana gradnje modernoga Pariza, koji će sjedini- ti duh prošlosti i logiku inovacije znanstveno-tehničke aktualnosti konstrukcijom čeličnih arkada, Benjamin je polazeći „odozdo“, iz arhiva male povijesti dospio do moćnoga konceptualnoga alata suvremenoga mišljenja. Posrijedi su, dakako, „di- jalektičke slike“, montaža i sklop heterogenih pojmova. Ne može se izostaviti niti uvid u to da je kultura postala upravo ono što se proglašava unaprijed vulgarnim ukusom masa, da je naposljetku nezamisliva bez frivolnosti mode i površinskoga sjaja dizajna objekata masovne proizvodnje i potrošnje. U cjelini, Benjaminova se kulturna povijest metropolisa kao što je Pariz na kraju 19. stoljeća prometnula u ideju „forme života“. Profanacije su postale izazovom promišljanja sudbine onoga što će uskoro postati spektaklom, zabavom ( entertainment ) i komunikacijom. Ako „razum egzistira kao šok“, 23 onda je arhitektura u doba metropolisa konstrukci- ja takvoga doživljaja koji može samo napredovati u fascinaciji viđenim od stanja privremene narkoze do sublimnoga iskustva složene tjelesne ekspresije. Uspored- be radi, za Simmela se ideja metropolisa usmjerava na tradicionalne vrijednosti sa čovjekom kao subjektom u procesu racionaliziranja. Tome nasuprot, Benjamin će otvoriti problem posvemašnjega objektiviranja i tehnologiziranja velegrada. Nije to slika organskoga rasta, već necjelovite cjeline koja se osjeća i vidi na rubovima, u srcu velegradskoga podzemlja. Ono što povezuje modernu i postmodernu ina- čicu mita o velegradu uistinu pripada cjelini prostornih umjetnosti među kojima arhitektura zadobiva povlašteno mjesto. Ipak, nije to više arhitektura simbolizma i ornamenta. Za estetiku doživljaja kao fascinacije novime (fotografijom i filmom) bit će do- statno kazati to da velegrad više ne tvore uzvišeni i masovni proizvedeni objekti nastali tehničkom reprodukcijom. Umjesto toga, konstrukcija se izvodi u svezi/ odnosu komercijalnosti i masovnosti s jasno razaznatljivom singularnošću potpisa umjetnika-stvaratelja. Individualiziranje nije utopljeno u masovnome društvu gdje sve postaje profanim znakom prisutnosti „Velikoga Drugoga“ (društva-politike- kulture). Ono što su čelične arkade za Pariz u „imperijalnoj panorami“ velegrada 23 Massimo Cacciari, isto, str. 17.