Nova Istra

120 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ des) iz 1900. godine. Budući da Simmel razvija osebujnu teoriju moderne kulture unutar sociologijskoga diskursa, valja kazati da poput MaxaWebera vodeći pojam racionaliziranja igra presudnu ulogu u razumijevanju područja u kojem se smješta arhitektura, moda, umjetnost uopće. Sukob razuma i strasti (živaca), nova vrsta dualizma poznatog iz kartezijanske metode filozofije s kojom otpočinje novi vijek, sada se izvodi iz ideje koja je po nakani formalno neokantovska. Cjelinom koja upravlja dijelovima sustava vlada socijalizirani um. To znači da su kulturni sustavi, doduše, autonomni, ali samo u okviru šire društvene dinamike. Razvitak modernih gradova u velegradove nije otuda tek nastavak logike materijalne protežnosti zbog interesa kapitala i porasta radne snage koja se seli iz sela u gradove. Ono što, prema Simmelu, pokreće čitav proces „metropolizacije“ u Europi početkom 20. stoljeća svodi se na„formu produhovljenja“ ( Vergeistigung ). Ona je upravo nositelj moderni- zacijskih procesa. Paradoks je u tome što se individualiziranost čovjeka u potrebi za intimom, udobnošću, rafiniranom njegom sebstva može ostvariti samo u „velegra- du“ i to osamljivanjem u masi kao amorfnome mnoštvu. U suptilnoj analizi Sim- melove teorije kulture u razlici i srodnosti s motivima koje iznosi Walter Benjamin u projektu pariških Arkada/Das Passagen 1935-1939. godine, suvremeni talijanski filozof Massimo Cacciari pokazuje da je ideja metropolisa za Simmela „općenita forma u procesu racionaliziranja društvenih odnosa“, te stoga „duh kao objektivni um, a ne pojedinac jest onaj koji nastanjuje metropolis“. 20 Kakva je uistinu prava funkcija velegradskoga stroja „napretka“ i „razvitka“? Nedvojbeno jest da racionalnost ustrojava čitav sustav koji ne bi uopće bio moguć bez unutarnje strukture svih odnosa. Razmjenska vrijednost između subjekata/ aktera u socijalno-klasno podijeljenome društvu postaje ujedno i simboličkom vri- jednošću. U sferi odnosa rada i kapitala posrijedi je bezobzirno natjecanje, akumu- lacija i alokacija novih energija i izvora, a u sferi političkoga odvijaju se odnosi ide- ologijskih borbi „konfliktnih strasti“ stranaka, aparata moći, sindikata, interesnih skupina. Temelj za djelovanje velegrada kao stvarne i simboličke moći modernoga društva može biti samo razvijen monetarno-financijski kapitalizam s njemu pri- mjerenom ideologijom liberalizma. Novac je pritom kristalizirana vrijednost raz- mjene tržišne ekonomije. U sukobu između strasti i razuma pokazuje se da novac pripada materijaliziranome kaosu transakcija između poduzetnika i trgovaca, rad- nika i potrošača robe/objekata. Svi su, dakle, velegradski načini postojanja moder- noga kapitalizma uvjet mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ apstraktno-konkretne forme odnosa u kojem objektivirani um djeluje kao stroj koji pokreće spoj pohlepe 20 Massimo Cacciari, Architecture and Nihilism: On the Philosophy of Modern Architecture ,Yale Uni- versity Press, New Haven-London, 1993., str. 4.