Nova Istra

119 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA tanja prostranstvima bez kraja kao nomadskoga teritorija. Ako se igdje tako ja- sno može pokazati razlika u pristupu Heideggera i Deleuzea s obzirom na pitanje shvaćanja prostora, onda je to razlikovanje između pojma bezavičajnosti čovjeka ( Heimatlosigkeit ) i „geofilozofije“ na tragu Nietzschea. 18 Oba su mislioca u svojim tumačenjima Nietzschea navlastita po tome što kreću od shvaćanja bitka kao po- stajanja ( Werden, devenir ). No, dok Heidegger u tome vidi posljednji korak koji ne može prijeći okvire metafizičkoga kruga mišljenja volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga, Deleuze slijedi Nietzschea u njegovu proboju tradicionalne ontologije time što se„rastu pustinje“ ne suprotstavlja logikom istoga (bitka) u smi- slu „napretka“ i „razvitka“. Umjesto toga, sve je u uprostorenju procesa života. On sebi samome uspostavlja pravila igre. Zbog toga se ne može izolirati od svekolika gibanja između kozmičko-ljudske entropije i želje za promjenom faktičnoga sta- nja u svijetu. Čovjek se decentrira, razmješta, postaje sklopom mnoštva i razlike u čitavu nizu preobrazbi. U trenutku njegove nove subjektivnosti iščezava sav patos novovjekovne gradnje mjesta kao prostorâ suverenosti iz kojih su nastale moderne nacije-države u Europi. Što preostaje jest gibanje u svim smjerovima, naseljenost/ raseljenost, proces zauzimanja i gubitka „ukorijenjenosti“ u statički izoliran pro- stor prebivališta. Čovjek kao ekscentrično biće razmještenosti više nigdje nema svoj „dom“. Od sela do napuštenih gradova u potrazi za srećom i blagostanjem njegova je „sudbina“ u tome da postane lutalicom na zemlji koju Grci nazivahu lutajućom zvijezdom ( planétes ). Kakve su posljedice iskazanoga za koncept arhitekture koja u pustinji gradi nov, postmoderni metropolis ? Da bismo to pokazali, potrebno je po- najprije vidjeti što uopće znači pojam metropolisa i na koji se način njegova uporaba u filozofijsko-sociologijskim i teorijama urbanizma rane moderne u 20. stoljeću povezuje sa složenošću i proturječjem arhitekture Las Vegasa. 2. Metropolis: Čelik i svjetlo Ideja da„velegrad“ ( Großstadt, metropolis ) predstavlja ozbiljenje dva suprotstavljena načela, moderni ying i yang u europsko-američkome kontekstu, osjetilni ili živčani život ( Nervenleben ) i vladavinu razuma ( Verstand ), potječe od sociologa i filozo- fa kulture Georga Simmela. Izložio ju je u ogledu „Velegradovi i duhovni život“ („Die Großstädte und Geistesleben“) iz 1903. godine. 19 Riječ je o predavanju koje slijedi osnovne postavke njegova glavnoga djela Filozofija novca (Philosophie des Gel- 18 Vidi o tome: Stephan Günzel, „Nietzsches Geophilosophie und die ‘gemäßigte Klimazone’ im Denken des Abendlandes“, Dialektik , F. Meiner, Hamburg, br. 1/2000., str. 17-34. 19 Georg Simmel, „Velegradovi i duhovni život“, u: Kontrapunkti kulture , Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 137-151. S njemačkoga preveo: Kiril Miladinov.