Nova Istra

118 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ u naslov svoje utjecajne studije – složenost i kontradikcija . 17 Što se čini proturječnim nije nemoguće.To je dapače jedino moguće: da se, naime, gradi protiv pravila„zdra- voga razuma“ upravo u srcu pustinje i da od tako podignuta grada izvan prirodne oaze nastane univerzalni znak kao događaj. Arhitektura za doba „dehumanizirane pustinje“ ima značajke morbidne zabave za globalizirani puk. Nije, štoviše, rijetkost da se razračunavanje s kaotičnim strukturama prirode pojavljuje pravilom u grad- nji tzv. pustinjskih gradova u oazama. Takav je slučaj sa zagonetnimTimbuktu. Još više se to ogleda u gradu-oazi Siwa u zapadnome Egiptu, smještenome između de- presije Qattara i egipatskoga pješčanoga mora u Libijskoj pustinji. Grad je udaljen oko 500 km od Kaira. Nomadski narod Berbera, koji ga je podigao nadomak povi- jesnih spomenika drevnoga Egipta, predstavlja upravo ono što kulture čini trajnim sustavima unatoč njihove preobrazbe u prostoru. Grad je istodobno funkcionalan i prilagođen okolišu (krajoliku). No, ono što ga izdvaja od takvih drugih naseobina očito se proteže u lûku između iskustava gradnje u dalekoj prošlosti Egipta i onoga što pripada tradicionalnome životu nomada. Prema tome, ovdje nije riječ o rezu spram tradicije niti o njezinoj okoštalosti koju valja napustiti po svaku cijenu. Sve teče poput pijeska u pješčaniku, sporo i sustavno. Futuristički manifest o arhitek- turi Sant’Elie ne može biti mjerodavan izvan zapadnjačkoga kruga mišljenja-dje- lovanja. Što vrijedi za razaranje tradicije na Zapadu, nema nikakvu težinu za no- madsko iskustvo prostora izvan pravocrtnosti povijesti kao „napretka“ i „razvitka“. Ako je tome tako, znači li to da je povijesna avangarda s futurizmom kao svojim arché projekt zamrznut u okvirima samo jedne od mnoštva kulturnih formacija 20. stoljeća? Odgovor je paradoksalan. Njegova je jedinstvenost i posebnost u tome što teži postati univerzalnim znakom.Vladavina i dominacija racionaliziranja (računa- nja, planiranja i konstrukcije) ne može ostati povlasticom tek zapadnjačkoga kruga mišljenja. Štoviše, ono univerzalno proizlazi iz znanstveno-tehničkoga okvira koji futurizam nastoji probiti svezom funkcije i ornamenta. Ipak, preostaje pitanje: nije li razlika između Las Vegasa i njegovih replika poput Dubaija spram drevne Siwe samo u tome što potonji grad predstavlja poštovanje pustinje i njezinih tajni, a u prvome je slučaju tek riječ o složenosti i kontradikciji tehničkoga sklopa kao„druge prirode“ čovjeka? Pustinja oblikuje čovjeka. Čini to tako što ga teritorijalno sužava na namjesnika geološko-povijesnih procesa zasipanja i urušavanja. Ne postoji nikakva moguć- nost utemeljenja u njezinome ne-tlu. Tko govori o ukorijenjenosti u „pustinjsko tlo“, taj bitno promašuje razliku između logike mjesta kao zavičaja ( Heimat ) i lu- 17 Robert Venturi, Complexity and Contradiction in Architecture , The Museum of Modern Art, New York, 1966.