Nova Istra

116 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ iskustva kaosa s pomoću medijskoga zaslona, tada je samoizvjesno da se razraču- navanje s njezinim prostranstvima u svim aspektima mora pokazati temeljnim pro- blemom arhitekture. Zašto? Ponajprije, pustinja nije plodno tlo, geološki podobno za gradnju nastambi za čovjeka, kakve poznajemo od iskona u Grka i drugih povi- jesnih naroda. Razlog zašto je egipatskoj gradnji piramida bilo uskraćeno zaslužiti naziv arhitekture u onome smislu koji pripada Grcima leži i u tome što je Grčka ne-pustinjska zemlja. Već sama činjenica da su Egipćani svoje svete gradove poput Tebe i Memfisa podizali usred pustinje, doduše jednako tako i na područjima uz veliku rijeku Nil, svjedoči o tome da se tlo nasljeđuje ili, pak, stvara iz pustoši. U ovome slučaju riječ je o strategiji prodora u pustinju i njezino pretvaranje u niz plodnih oaza. Nije posve ispravno pojam„povratka pustinje“ vezivati uz „povratak religije“ u suvremena zapadnjačka društva u procesu globaliziranja od 1989. go- dine naovamo. Svetost s povijesnim izvorima u abrahamskim religijama, koje su sve ponikle iz predaje nomadskih naroda kao narodâ pustinje u traganju za obe- ćanom zemljom (Židovi, kršćani i muslimani), samo je druga strana metafizičke neodređenosti i kaosa proizašloga iz pustinje. 15 Budući da je njezina tendencija baš u svemu ista kao i osnovna značajka materije, a to je protezanje ili širenje u beskraj, tada se jasno ukazuje horizont onoga problema koji je prvi navijestio Nietzsche. Njegova postavka da „pustinja raste“ odnosi se na kraj čovjeka i njegova svijeta. Što preostaje svodi se na stvaranje nadčovjeka, ali ne kao biologijskoga čudovišta, već kao posve „nove vrste“ čiji se identitet i promjenljiva „bit“ mogu izvesti jedino iz tehničkoga sklopa snaga. Arhitektura „ukorijenjena“ u zemlji kao tlu nalazi se u položaju protiv vlastita određenja. Dvije su snage zemlje kao planeta koje joj to onemogućuju: pustinja i more/ocean. Ono što je sipko i ono što je tekuće prema drugome zakonu termodi- namike teže ravnoteži. Entropija se kao temeljni pojam kibernetike predočava uvi- jek slikom koju je predložio Nietzsche: „pustinja raste“. Druga je slika ona o otvo- renome moru. Prostorno se obje slike mišljenja određuju iz pojma beskonačnosti te su sušta suprotnost težnji arhitekture. Ona, naime, nije ovjekovječenje bogova na zemlji. Posve suprotno, od iskona se njome upućuje na konačnost gradnje i krhkost materijala kojim se gradi. Stoga je kamen kao simbol vječnosti protuteža onome što proizlazi iz ritmova zemlje u gibanju: zasipanju pijeska i oduzimanju kopna svakim novim udarom valovlja. Postoji još jedan gotovo nerješiv problem. Kako povući granice? Nisu ovdje sporne tek granice država u modernome smislu riječi. Uspo- redba Amerike i arapskih država na području Sahare, ili, pak, Mongolije i Kine 15 Vidi o tome: Chatlotte deMontigny,„Pustinja,protuteža napretku“, Europski glasnik ,br.20/2015., str. 397-414. S francuskoga preveo: Marko Gregorić.