Nova Istra

113 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA o činjenju, već i graditi bez grižnje savjesti pod uvjetom da čak i graditelj bordela može biti pristojan religiozni fundamentalist, nužno je razgraničiti funkciju od cilja ili svrhe. Štoviše, ono što je za modernu arhitekturu postalo samorazumljivo jest to da je ona postala „čistim znakom“, bez obzira svodi li se na organsku ili nereferen- cijalnu arhitekturu. Od Adolfa Loosa pojam funkcije više nema značenje pukoga sredstva za neku drugu svrhu. Borba protiv dekorativne funkcije ornamenta u hi- storicizmu kao prevladavajućem stilu koji je obilježio drugu polovinu 19. stoljeća u Europi odigrala se s jasnom porukom. Svaki je ures zločin jer zgradi oduzima autonomiju čiste funkcije. Otuda funkcija postaje svrhom, a ne više sredstvom ar- hitektonske prakse. Što je bila nakana Le Corbusiera, Franka Lloyda Wrighta i Bauhausa , proizlazi iz racionalnosti funkcije kao nove „mistike“ jednostavnosti i reda nasuprot, da paradoks bude potpun, kaosu ljepote i uzvišenosti historicistič- koga stila. Ovo se može sažeti na sljedeći zajednički nazivnik moderne arhitekture. Njezin je „kanon“ u odsutnosti estetskoga dodatka građevini, a njezina zadaća u pročišćenju znaka od izvanjskih nadomjesnih označitelja. Nije to niti primat druš- tva nad zajednicom, a niti vladavina kulturnih obrazaca vrijednosti nad spontanim svjetovima života. Umjesto tiranije stilova kao zajedničkih značajki epohe ulazimo u prostor postajanja„novoga“ i neprestane promjene strukture, forme i simboličko- ga značenja sustava i okoline ( landscapes/scapes ). Tek kada se znak oslobodi od zakona mjesta ( genius loci ) može nastati univer- zalno značenje primjenjivo u načelu posvuda pod uvjetom preobrazbe mjesta u prostor. Mnoštvo je primjera. Navedimo tek jedan: arhitektura zabavnih parko- va s Disneylandom kao „izvornikom“. Možemo ih naći posvuda u globaliziranome „svijetu“ od Amerike, Italije do Kine. Problem je utoliko veći što je takva arhitek- tura upravo ono što se može kazati za suvremeni obrat između izvornika i kopije. Sada drugo određuje prvome njegove granice, a ne obratno. Teoretičar suvremene umjetnosti Boris Groys u tumačenju Benjaminova pojma aure i reprodukcije pre- okreće metafizičku shemu odnosa i tvrdi da aura nastanjuje duh kopije u logici novih medija. 11 Utoliko se pozivanje na„metodu, a ne sadržaj“ može smatrati uvje- tommogućnosti svakog daljnjega razgovora o onome što nadilazi zadaću i funkciju arhitekture u moderno doba. Tko se tvrdokorno poziva na etička mjerila protiv estetskih kanona gradnje na isti način promašuje bit stvari kao i nostalgični traga- telji za izgubljenim gradom u dalekoj prošlosti. Treba napustiti takve suprotstav- ljene položaje iz kojih nastaje prostor za „kulturalne ratove“ ( culture wars ) niskoga intenziteta. U sljedećem razmatranju vodit će nas pitanje o tome je li Las Vegas 11 Boris Groys,„Art in the Age of Biopolitics: FromArtwork to Art Documentation“, u: Art Power , The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2008., str. 53-65.