Nova Istra

109 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA iz 1915. godine pojavljuje emfatička i apofantička moć „novoga“. 4 Ako je arhitektura od svojih početaka u Grka do kraja historicizma bila svedena na gradnju koja poštuje krajolik zemlje, od trenutka povijesne avangarde nastaje ra- dikalan rez s idejom postojanosti i trajnosti (bitka). Sada je posrijedi konstrukcija koja zadire u sámu jezgru prirode. Time prostor oblikuje na sliku i priliku tehno- morfne strukture. Nadomještanje gradnje konstrukcijom dovodi do dalekosežnih promjena u„bîti“ arhitekture. Sve što je imalo karakter monumentalnosti u formi i materiji sada se preusmjerava na tehnički proizvedene sklopove i pritom se ovjeko- vječenje promeće u privremenost. Tehničke su konstrukcije promjenljive, fluidne, složive i raspoložive do te mjere da ih može izvoditi i manje vješt graditelj, pa čak i krajnji korisnik koji tek slijedi upute za gradnju kao da slaže lego-kocke. Razlika između klasične i moderne/postmoderne arhitekture počiva u razlici između svrhe i funkcije, jezika i slike, smisla i pragmatičnih značenja koja se mijenjaju suklad- no promjenama konteksta i situacije. Vrhovni označitelj (Bog-čovjek-društvo) u prijelazu iz klasične u modernu arhitekturu gubi značajke prvoga uzroka ( causa sui ). U suvremenosti od 1960-ih godina sve se odigrava kao referencijalni znak znakova od kulture, tijela, stroja, tehnosfere . Doista, Sant’Elia i nije trebao graditi idealni i tehnički savršen metropolis. Umjesto njega to su učinili u avangardnome filmu Fritz Lang sa svojim Metropolisom i događaj koji je zapravo transparentna „bit“ ovoga vremena. A on se „spacijalizacijom“ tek beskrajno produžava i mije- nja u preobrazbama onoga istoga. Arhitektura stoga više ne oblikuje prostore niti ih konstruira prema nekom unaprijed postojećem konceptu. Ono što arhitektura prelaskom u banalnost-trivijalnost-običnost svakodnevice života „danas“ čini jest posvemašnja uronjenost u proizvodnju mreže događajâ. Prizori koji se odvijaju na površinama objekata kao na zaslonima digitalnih aparata ( screens ) istodobno su šokantni, provokativni i dosadni. Razlog leži u tome što je slika postala vizualnim znakom, a on pak proizlazi iz logike informacijskoga niza: i-i . Dovodeći u odnos ono što je proturječno ili čak posve nespojivo, nastaju hibridni sklopovi često na rubu groteske. Ova tehnika montaže atrakcija iz medijske tvornice života usavrše- na je dolaskom digitalne slike. Umjesto montaže na djelu je sempliranje . Mogućnost nadogradnje i promjene „bîti“ onoga što tvori identitet osobe preobrazbom njezi- na lika u monstruoznu pojavu počiva u logici avangardne destrukcije postojanosti bitka. Medijska spektakularizacija događaja, koji su poput bîti informacije u uputi za djelovanje, a ne u smislenom protijeku vremena, ima svoje podrijetlo u znakov- nome horizontu„puste zemlje“, u onome što se na engleskome naziva nowhere. No, 4 Vidi o tome: Boris Groys, Über das Neue: Versuch einer Kulturökonomie , Fischer, Frankfurt a. M., 2002., 2. izd.