Nova Istra

107 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA je obratan: da bi se vidio istinski svijet ljepote, sklada i mjere dolazi se u Italiju. Goetheovo putovanje u tome je prosvjetiteljski vodič koji unaprijed pretpostavlja da putnik mora vidjeti te-i-te gradove, biti obrazovan i od vlastitih dojmova s pu- tovanja izgraditi mapu za teritorij doživljenoga prostora modernoga subjekta. Sve će to odjednom postati zastarjelim svijetom bez ikakva dubljeg značenja za suvre- menost. Ili drukčije rečeno, od svega će ostati tek imaginarni relikvijar muzealizira- ne povijesti nakon prekretnice u razumijevanju onoga što u metafizičkome smislu riječi označava grad kao umjetničko djelo . U futurističkome manifestu arhitekture, koji uz Filippa Tomasa Marinettija potpisuje Antonio Sant’Elia, vizionar bez djela budući da svoje ideje nije arhitektonski ostvario u praksi, najupečatljiviji dijelovi teksta zacijelo su sljedeći: „Bitna razlika između modernoga i staroga svijeta danas se ponajbolje određuje postojanjem stvari kojih prethodno nije bilo. Naši su životi prožeti velikim mogućnostima koje našim predšasnicima nisu bile do- stupne. Riječ je o materijalnim i duhovnim mogućnostima s dalekosež- nim posljedicama za budućnost. Među njima se izdvaja novi ideal ljepo- te, još uvijek nejasan i samo djelomice poznat u svojem začetku, ali koji je počeo oduševljavati čak i mase. Izgubili smo želju za monumentalnim, zapanjujućim i statičnim, a zauzvrat smo razvili ukus za prozračnim i praktičnim, prolaznim i brzim. Osjećamo da više nismo ljudi katedrala, palača i dvorova, već velikih hotela, željezničkih kolodvora, nevjerojat- nih ulica, divovskih luka i pristaništa, tržnica, svjetlosnih lukova, da smo ljudi izgradnje i obnove.“ 1 Futurizam je paradigmatski pokret povijesne avangarde zato što je njezin arché (početak, načelo, odluka). Imenovanje pokreta već je ono što dobro označava latin- ska izreka nomen est omen (ime je sudbina) . Budućnost kao energija i dinamika „no- voga“ pretpostavlja određenje vremenitosti iz aktualiziranja kao stalnoga „napret- ka“. Manifesti futurizma bili su zoran dokaz pokušaja da se moderna umjetnost iz njezine mantre autonomije kao osamostaljenja od religije dokine/prevlada ( Aufhe- bung ) u sintezi umjetnosti i svijeta života. Način toga procesa nestanka autonomije u korist suverenosti događaja apsolutne umjetnosti koja spaja iskon ( arché ) i bu- dućnost ( futur ) nije ništa drugo negoli uspostavljanje suverene moći racionalizma kao nove mistike. Što je bilo određujuće za futurizam kao početak konceptualne umjetnosti, to je jednako tako bilo i za dadaizam kao početak performativne umjet- nosti. Riječ je, naravno, o ideji stroja koji povezuje jezik (astralnost sfera) i sliku 1 Antonio Sant’Elia i Filippo T. Marinetti,„Futuristische Architektur“, u: Ulrich Conrads (ur.), Pro- gramme und Manifeste zur Architektur des 20. Jahrhunderts , Vieweg, Braunschweig, 1964., str. 3.