Nova Istra

102 OGLEDI Božidar CVENČEK se izravno tiče čovjeka, drugačiji je. Premda ih stilska dominanta određuje različito i sami biraju različite stilske odrednice, pjesnici su izrazito svjesni sudbine svijeta u kojemu žive. Njihovi su subjekti svjesni toga da se svijet ne može promijeniti, što im poetike skladno pokazuju. Upravo su ove dvije poetike primjer mogućeg iščitavanja gotovo dijametralne opeke između tzv. ženskoga i tzv. muškoga pisma. Pisanje je Vesne Parun često bilo imenovano danas „politički i rodno nekorektnim“ pojmom „ženskoga pisma“, ali i Severovo jednako tako nekorektnim terminom „boemšti- ne“. Oboje traže inspiraciju na suprotnim stranama, no upravo je u tomu njihova povezanost. Severov je jezik bunt, dramski nastrojen i nomadično rasprostranjen, dok je Paruničin lišen drame, mikrolokaliziran i upućen intimi. Spomenuta „opti- malna projekcija“ po svemu bi sudeći trebala imati mjesta u Severovoj poetici, no nije tako. Razlog tomu jest u odnosu lirskoga subjekta i svijeta. Lirski subjekti ovih pjesnika „shvaćaju“ da se svijet ne može promijeniti s pomoću književnosti i stoga propituju ljestvicu vrijednosti onako kako najbolje znaju. Zanimljivo je to koliko je poetika Vesne Parun, kako je pjesnikinja naznačila, ovisna o jeziku i koliko mu „duguje“. Takvo što za Josipa Severa nije ni potrebno naglasiti. On često konstruira nove stileme, ostavivši i hapakse u svome poetskom naslijeđu. Preuzmemo li neke definicije originalnosti iz pravnih objašnjenja s početka ovoga rada, jasno je da su oboje originalni, iskaču iz stilske dominante doba u kojemu stvaraju – bilo da traže vlastiti poetski put u mitološkom prostoru Mediterana ili u suvremenu odnosu čovjeka i majčinstva, odnosno tražeći svoj put u nomadizmu, obnavljanju avan- gardnih tradicija (kako naznačuje Dubravka Oraić) ili dubinskim intervencijama u jezik. Ne može se reći da ne prevrednuju društvene vrijednosti uopće, no točnije bi bilo ustvrditi kako prevrednuju svijet i vrijednosti upravo konkretnoga društva u kojemu žive, čime ne ostvaruju promjenu u fizičkome svijetu, niti im je to namje- ra; prevrednovanje ciljano zadržavaju u prostoru pjesničkoga, intimnoga, vlastita viđenja svijeta. Lirski subjekti Paruničina pjesničkog stvaralaštva blizu su, tu neg- dje oko nas, a ako i nisu, to su antropomorfizirane životinje i priroda. Severovi su pak lirski subjekti rašireni diljem svijeta, daleko, no istodobno imaju perspektivu njegovih bližnjih, onih o kojima je zapravo riječ, onih koji i nas okružuju. Upravo je ovdje dodirna točka dviju poetika. Blizina i daljina, intimno i vanjsko, žena i muškarac povezani poetskim viđenjem svijeta čvrstim vezivom originalnosti dvoje velikih pjesnika. Parunova i Sever nemaju prave preteče ni nasljednike u hrvatskoj književnosti. Pjesnici, žena i muškarac, davna povijest i daleka budućnost, dramski jezik i delikatan ritam, forma i sadržaj, motiv i zvuk, očinstvo i majčinstvo... Toliko različiti u izričaju, a toliko slični u originalnosti. Stilski dijametralno udaljeni, a povezani, ostavili su izniman trag u našemu pjesništvu. Živjeli su u „ekstremima“, ostvarivši ekstremnu kvalitetu na polju pjesničkoga stvaralaštva.