93 Ružica PŠIHISTAL OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ „nepotrebnu hipotezu“. Biblija je za „metodološke ateiste“ samo književno djelo17. Oni koji uživaju u Bibliji samo kao u književnu djelu, bez obzira na to što ona dakako ima i literarne značajke i estetsku vrijednost18, govorio je T. S. Eliot, zapravo su„paraziti, a znamo, kad se paraziti namnože, postaju štetočine“19.„Mogao bih pobjesnjeti kad čujem da ljudi od pera padaju u zanos nad Biblijom 'kao književnošću' [...]. Oni koji govore o Bibliji kao spomeniku engleske proze zapravo se dive Bibliji kao spomeniku nad grobom kršćanstva. Biblija nije izvršila književni utjecaj na englesku književnost zato što se smatrala književnim djelom nego zato što su je smatrali objavom riječi Gospodnje.“20 Istražujući hrvatsku prijevodnu tradiciju Biblije i njezin utjecaj na jezični, književni i kulturni razvoj, Bratulić ne isključuje njezin vertikalni i nadnaravni smisao i posve je jasna njegova poruka da Biblija nije izvršila književni utjecaj na hrvatsku pismenost, književnost i kulturu zato što se smatrala književnim djelom već zato što su je prvi prevoditelji, od glagoljaša do kruga oko Zagrebačke Biblije, smatrali objavom riječi Gospodnje. Biblija za Bratulića nije književno djelo nego Knjiga nad knjigama, riječ Božja. Glagoljica je također sveti pismovni sustav ili „sveto pismo“ (pisano malim slovom) jer je stvorena za evangelizaciju, zbog i za širenje Božje riječi (prijevod Biblije i liturgijskih knjiga na jezik Slavena), za što je nužna pretpostavka nadahnutost. Posebnost Biblije za kršćane u odnosu na sve druge knjige svijeta leži u tomu što oni vjeruju da je ona Bogom nadahnuta knjiga (2 Pt 1, 21; 2 Tim 3, 16-17), a za prijenos Božje riječi u drugi medij potrebna je, uz filološka znanja, ista zraka nadnaravne inspiracije. Pismo tako bremenito teološkim smislom mogao je Slavenima dati samo Bogom nadahnut sve17 Kao primjer takvoga pristupa Bibliji može poslužiti znanstveno-teorijska knjiga Northropa Fryea Veliki kȏd (The Great Code, 1982.), svojedobno vrlo popularna u književno-znanstvenim krugovima novokritičara kao primjer arhetipske kritike. 18 Dok je za muslimane Kur’an od početaka iznad svih ostalih knjiga ne samo po istinitosti nego i po umjetničkoj ljepoti, neponovljiv i zbog sadržaja i zbog virtuoznog književnog stila koji zahtijeva recitiranje naglas na arapskome jeziku, rani kršćani u Bibliji nisu tražili ljepotu književnoga stila. Tek s razvijenom patristikom od 4. stoljeća kršćani razvijaju nove načine da Bibliji pristupe i kao stilski dotjeranoj (lijepoj) književnosti, ali su i dalje bili svjesni da u stilskome umijeću Biblija (posebice Stari zavjet u prijevodima na grčki ili latinski) zaostaje za književnim standardima „poganskih“ klasika. Unatoč razmjerno uspješnoj obrani literarnih i retorskih kvaliteta Biblije (Augustin, Jeronim, Kasiodor), visoki književni stil i umjetnička kvaliteta nikada nisu prihvaćeni kao supstancijalne odrednice svetoga teksta na način na koji je to prihvaćeno u islamu za Kur’an. Ukratko, Biblija za kršćane nije savršen književni tekst. Usp. Michael Graves, The Inspiration and Interpretation of Scripture. What the Early Church Can Teach, Eerdmans, Grand Rapids, 2014., 75-80. 19 Thomas Stearns Eliot, „Religija i književnost“, Tradicija, vrijednosti i književna kritika, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., 56. 20 Eliot,„Religija i književnost“, isto.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=