87 Ružica PŠIHISTAL OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ ljanju bilo kakvoj religioznoj dogmi ili objavi1. Najvidljiviji izdanak takvoga shvaćanja prepoznaje se u suvremenome široko rasprostranjenu pokretu „sekularnoga humanizma“. Taj oblik humanizma, koji se piše velikim početnim slovom, primiče ljudske vrijednosti (prava i slobode, etika odgovornosti, društvena pravednost), zalaže se za emancipaciju pojedinca od institucionalnih „stega“ obitelji, religije i nacije te primiče prava „drugih“ i „drukčijih“, s konačnim ciljem stvaranja „sretnoga čovjeka“, za što je religija ili smetnja ili je suvišna2. Njihovi su nositelji i ateisti i agnostici i nereligiozni/ireligiozni te mogu uključivati različite oblike „nereligiozne“ duhovnosti radi osobnoga razvoja ili kao terapijske tehnike, ali izričito zagovaraju sekularizam te ograničavanje religije na isključivo privatnu stvar. Kršćanski humanizam, koji pretpostavlja promicanje religioznih vrijednosti u konkretnoj kulturi, za njih je contradictio in adiecto3. Kršćanski humanizam može se obraniti i bez uporabe argumenta o čovjekoljublju kao središtu kršćanske etike. U povijesnome smislu on se općenito vezuje uz renesansni humanizam, koji je zaslugom Paula Oskara Kristellera oslobođen ideoloških i anakronih konotacija. U vjerojatno najutjecajnijem članku o renesansnome humanizmu („Humanism and Scholasticism in the Italian Renaissance“, Byzantion, 17, 1944-1945), kao i u nizu važnih studija, Kristeller je pokušao uspostaviti izvorno značenje renesansnoga humanizma te argumentirano pokazao da renesansni humanizam nije bio antropocentrični obrat od srednjovjekovnoga teocentrizma, da nije bio ni poganski ni „antikršćanski“ – većina humanista, ako ne i svi, i dalje su bili kršćanski vjernici, jer ateizam tada još nije bio moguć – i nije točna protestantska 1 Usp. James Hankins,„Humanism, Scholasticism, and Renaissance Philosophy“, The Cambridge Companion to Renaissance Philosophy, James Hankins (ed.), Cambridge UP, 2007., 30-31. 2 Slika sretnoga čovjeka raširenih ruku međunarodni je simbol sekularnog humanizma. Sekularni humanizam prisutan je u Hrvatskoj kroz djelovanje različitih udruga (Protagora, David, Centar za građansku hrabrost i dr.), a objavljena je i prva „ireligiozna i humanistička knjiga“ znakovita naslova (Humanizam za djecu, 2014.) s ciljem osnaživanja „drukčijih“, ateističko-agnostičkih, sekularnih i humanističkih vrijednosti. Utjecajnu granu sekularnoga humanizma predstavlja i evolucijski humanizam kao „postnacionalni, sekularni i kritičko-racionalni svjetonazor“, prema kojemu religija više nije potrebna. 3 Zbog isključivanja transcendentnoga u korist zatvorenoga „imanentnoga okvira“ te naglašavanja nespojivosti vjere i razumske spoznaje, Charles Taylor (A Secular Age, 2007) sekularni humanizam naziva „isključivim humanizmom“, a povijesno ga povezuje s pokretom reformacije i prosvjetiteljskim deizmom, dok kršćanski humanizam naziva „transcendentnim humanizmom“. Kasnije ipak razlikuje dvije vrste sekularnoga humanizama: zatvoreni, kao vrstu reduktivnog materijalizma, koji ne priznaje nikakve vrijednosti izvan imanentnog okvira; i otvoreni, u kojemu postoji težnja za nečim višim, ali koncepcija o tome „višku“ ostaje ovosvjetovna. Usp. Richard Kearney i Charles Taylor, Transcendentni humanizam u sekularnom dobu, Europski glasnik 24, 2019., 519-589.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=