173 Darija Žilić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI den, hommage su velikome istraživaču i pjesniku:„Odlazak u Walden nije tek obični / Ekoizlet. Polagano i zahtjevno / Umijeće života i njegova nalaženja gdje se zatekneš“, piše Mary Oliver. Upravo joj je odrastanje na selu omogućilo da razvije osjetila kojima je sinkretistički doživljavala prirodu. U pjesmi Uzgojena na selu čitamo stihove:„U poljima dalje od grada... imam / Pet drvenih osjetila, a šesto poput vode.“ Oliverova je u Austerlitzu (NY) upoznala umjetnicu fotografije Molly Malone Cook, pa dvije umjetnice počinju zajednički život i rad najprije u Austerlitzu, u Massachusettsu, a zatim na Floridi, surađuju i stvaraju. U Austerlitzu je Mary Oliver pomagala u sređivanju rukopisa slavne pjesnikinje Edne St. Vincent Millay. Pedesetih godina prošloga stoljeća studirala je na Sveučilištu u Ohiju i Fakultetu Vassar, ali nikad nije diplomirala. O mjestima u kojima je živjela napisala je mnoge pjesme – o naoko nevažnim detaljima, borovnicama, morskim puževima, gljivama, divljim guskama i bijelome cvijeću...„Iščitava“ govor prirode, slike krajolika, duhovnu „strpljivost“ koju imaju, primjerice,„plahte mahovine“. Mirnoća i posvećenost mogu se povezati s budističkim učenjem. Pjesnikinja piše o svjetlosti, o svjetlu koje gori uvis, o milijunu gorućih cvjetova, s gradacijom neopisivog osjećaja u kojemu se unutarnje i vanjsko povezuju, kao u pjesmi Budina posljednja uputa. Slike izgaranja, sveprisutne vatre, radost prije smrti, pripadnost Mjesecu, ekstatična stanja blizu smrti – jer „vrijeme / zasijeca u nas kao željezni / pijuk“ – u mitskoj se svijesti povezuju u antropološke figure imaginarnog. I sam način povezivanja s drugim svjetovima, s Indijom, Kinom, trenutci izlaska Sunca, koji su za sve jednaki, jedan su „od načina ulazaka / u vatru.“ S unutarnjim uzbuđenjima sjajno su isprepleteni prizori oluja: „uzbuđenje urla, natrag / naprijed ‒ svaka / munja jedna ognjena rijeka“ (pjesma Sijevanje ), ili pak govor ptica, mahnitost kretanja u Kiši u Ohiju. Važno obilježje poetike Mary Oliver jest otklon od antropocentričnosti, jer sva su bića jednako vrijedna: „Lice soba je jednako tužno / kao Isusovo lice.“ Duša o kojoj piše i postavlja retorička pitanja, o obliku i čvrstoći, pokazuje da se u usporedbama povezuje s biljnim i životinjskim svijetom:„Zašto bih je imala ja, a kamila ne?“ (pjesma Pitanja koja možeš postaviti ). Ili pak divljenje svijetu jer „samo je jedno pitanje: / kako voljeti ovaj svijet.“ Pritom upravo crna medvjedica može biti utjelovljenje savršene ljubavi. Pjesnikinja motri let, usporena kretanja ptica, spori trk smeđega miša, penjanje grbavih kitova, koji „noseći svoje tone / obraslih školjki i radosti / iskakuju kroz vodu“, probijanje vodene zmije iz jednoga ribnjaka u drugi, trenutke izlaska Sunca, tako nastaju začudne pjesme, epifanije koje sjajno povezuju impresiju i emociju. Pjesme o svijetu gotovo postaju pjesme o snu, otisci kopita, šuma, plava stabla i ju-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=