162 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Nedžad Ibrahimović civost!) s kojom se, je li, valja nositi, svjedoče na primjer i poigravanja negacijom uz glagole. Onog trenutka kada je on više ne piše pravopisno korektno, on sintakTički i semantički gradi novu vrstu riječi, on postaje tvorac vis-à-vis Jezika kao tvorca. A izazov je to – pjesma je to! U knjizi iz iste godine „Jesenji metak“ (1985.) Rem se okreće ka događajnosti pa iako i dalje sasvim sinestetične („S ove točke / u tijelo promašene imenice / spustiti se / privučen neodređenim presijecanjem zagrade“), pjesme obiluju glagolima („ja zakucavam“, ja „primijetim“,„družio sam se“,„žalio mi se“ itd.) kojima se autoreferira na stanovite više ili manje fiktivne i imaginarne akcije: („Jučer / kad sam išao u ljekovite toplice / družio sam se s Reep Cirbyjem / i on mi se žalio...“ /„Sutra ću poslati Desmondea po dah“/) i na čisto poigravanje s narativnošću. Jedanaest godina poslije u knjizi„Dobre oči tvoje“ (1996.) zidovi Jezika su se istanjili i subjekt se okreće Drugome. Kao da je Drugi sada preči i važniji, kao da se sam Jezik u njemu (u Drugome) nalazi (poststrukturalisti: pa naravno da se nalazi!) i u njemu troši. Teško je ne primijetiti ovo pomicanje fokusa:„Naime, mi“,„Tužna moja Laurie“,„Listam te / kroz bistru bočicu ugođaja“,„Draga“ i sl. U svoje pjesme autor sada intenzivno inkorporira slike i ikone iz pop-kulture. Može se reći da njegov multi- i intermedijalni pjesnički postupak počinje ovom knjigom pa kroz pjesme prolaze Wim Wenders, Pink Panther, Stalker, Modesty Blaise, Nick Cave, Talični Tom i braća Dalton. U dugačkoj pjesmi u prozi „Magi“ autor nastavlja propitivati granice i rubove na kojima se susreću i jedan u drugoga pretaču poetski i prozni diskursi. Knjiga pjesama „Intima“ (2005.) jest svjedočanstvo intime. U jezik sam po sebi već autorski osvojen i time s pjesnikom sasvim intiman (ah te sinestezije, ah ti prazni stihovi...), uvlače se ljubavni motivi. Intima na intimu. Knjiga iz iste godine „Film“ multireferentni je iskaz o sebi, majci, o ocu, baki, o zavičaju (Vinkovcima), o djetinjstvu i mladosti. Napose, o kćeri. Nezavisan od narativnosti, autorski subjekt, primoran na upotrebu vremena kao događaja, eliptičnošću izbjegava manire pripovijedanja.„Nikada i sad“ (2006.) je knjiga koja na referencijalnoj razini re-kreira iskustvo odlaska i putovanja, kontakte s drugim kulturama i drugim zemljama. Osijek-Poznań-Poljska su toposi čije se slike međusobno preklapaju i udvostručavaju. Ništa bolje ne svjedoči već spomenutom postupku realizacije slikovnog sinkroniciteta od ove Remove knjige. I on sam će pjesmu posvećenu Edi B(udiši) nasloviti „Tanke plošne slike“. U knjizi„Pauline pjesme u prozi – ja sam saga“ (2017.) lirski se subjekt iz djetinjsta (dobi) kreće k infantilnosti (point of view), a završava poantološkim začudnostima (u značenju ruskih formalista). Raz-otkrivaju se i re-kreiraju misteriji odrastanja u kojima između jednog ja i jednog ti, ili on, nema razlike. Svijet i dijete su jedno. Jezik i dijete su jedno.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=