161 Nedžad Ibrahimović KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI svira likovnu agoniju“ (2011.) ili„Pauline pjesme u prozi – ja sam saga“ (2017.) jesu ohlađeni narativi u pogledu postupka (sukcesija slika), ali su u posjedu istog lirskog subjekta iz drugih knjiga jer im se značenja samo/realiziraju „montažno-atraktivnom“ poantom, začudnošću koja nastavlja otvarati i stvarati nova značenja namjesto da prethodna dovrši. Sanovnici su zbirke (tuđih) snova sa uputstvima za njihovo razumijevanje i tumačenje. U snovima su, znano je, subjekt i objekt jedno, subjekt je objekt rada sna, kao što je i san objekt stanovitog rada subjekta, o kojem, inače, u snu, ništa ne znamo. Mogli bismo ovaj mali uvod u čitanje Rema nasloviti „Pjesmovnikom“ jer se i kod njega te dvije ontološke razine preklapaju, miksaju i/ili poništavaju. Nije sasvim jasno jesu li pjesme pjesnikove ili je pjesnik njihov? Jesu li one trag, ili su one onaj koji trag ostavlja? Ovo nisu tek retoričke „zajebancije“ (ako se izrazim kolokvijalnim jezikom tih pjesama) jer se„autor“-subjekat u / njima doista stvara u trenutku dok ih čitamo. Tako nas recepcija uvlači u mehanizme i okvire nastanka pjesme pa se autor i čitalac susreću na istom terenu. Kao ko-autor, čitalac domišlja, razvija i u nekom trenutku dovršava značenje pjesme, pa makar to bilo (i) samo do njena sljedećeg čitanja. Pa makar to bilo (i) nešto sasvim drugo kod njena sljedećeg čitanja. U pogledu pjesničkog senzibiliteta Goran Rem nije pjesnik koji se mijenja. To znači da je od prve do najnovije knjige riječ o istom maštovitom poigravanju riječima i rječnim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu. Ono što se mijenjalo bili su interesi, bila je promjena fokusa, pojačavanje žarišne točke ili re-kreativno istraživanje mogućih formalnih promjena na razini stiha, pasusa, rečenične fraze, sintagme, poezije ili proze. Kao što u prvoj knjizi „Ženitva“ susrećemo jedan zainteresirani subjekt u njegovom hrvanju s Jezikom ( Jezik je sve!), tako isti pronalazimo i u rukopisnoj zbirci „Obred velikog šljama“. Ova drama sraza s Jezikom (pjesme su rezultati) po mom je mišljenju ključna kvaliteta Remova pjesništva. Dok se u„Ženitvi“ (1977./1979.) ona (drama) odvija usporedno s dramom mladosti i sazrijevanja i završava pitanjima razloga i smisla pjevanja uopće: „Ali strahote su teže kada se ne poju, / (...) / kad se samo hoda, bez okusa leta...“ („Zaziv današnjici“), u sljedećoj knjizi „Post ili Past“ (1985.) pjesnički se subjekat vraća na izvor pjevanja tako što se smislovi više ne pro/nalaze izvan, nego unutar subjekta riječi, ili riječi kao subjekta. Sraz je sa Jezikom postao pjesnik u Jeziku, ili Jezik u pjesniku.„Širina se topi u njuh vlakova na odlasku. // ― ― ― ― ― ―― ― ― ― ― ― ― ―― ― ― // Ništa se drugo nije ni moglo očekivati // ― ― ― ― ― ―― ― ― ― ― ― ― ―― ― ― // Taknuti, ne biti pospan i jako se žuriti do odsuća / (To nameće razgovore o ritmici rukovanja)“. Stvari su neizrecive na način na koji je to „njuh vlakova na odlasku“ i „žurba do odsuća“. O toj neizrecivosti ( Jezik ne da izre-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=