131 Boris Domagoj BILETIĆ ZAVIČAJ miče hrvatsku književnost i kulturu; iz političkih razloga po kazni bit će premješten u Srbiju, čak u Leskovac, no ubrzo slijedi povratak u Maribor; koncem 1930-ih opet je u Kastvu, u Učiteljskoj školi, pomaže đacima, osobito izbjeglicama iz Istre pod fašizmom, sudjeluje u osnivanju još jedne zadruge; no, sokolaško-unitarističke struje, pa i među njegovim Istranima, za zlo mu uzimaju javno očitovanje hrvatstva, pratit će ga to i ondje i u najužemu zavičaju još dugo, čak i u II. svj. ratu i nakon njega; škola u Kastvu zatvara se, premješten je u Petrinju, a početkom uspostave Banovine Hrvatske (1939.) konačno je (1940.) u Zagrebu, gdje je do 1948., i u tom je razdoblju bio je ravnateljem Učiteljske škole; dolaskom NDH opet je kao nepouzdan sklonjen s radnoga mjesta u Sveučilišnu biblioteku, g. 1944. prijevremeno je umirovljen; nadbiskup Stepinac spašava ga od deportacije u njemački konclogor; dolazi tzv. narodna, komunistička vlast, ova mu pak uskraćuje mirovinu jer „da je njegov rad za vrijeme okupacije bio kvislinški“, ni nakon istražnoga zatvora i oslobađanja bez dokaza i optužbe, g. 1947., ne daju mu mirovinu; posljednjih godina, od 1948. do 1950., konačno je opet u svojoj Istri: kao profesor Hrvatske klasične gimnazije Biskupskog sjemeništa u Pazinu na čijem je čelu znameniti Božo Milanović; vrativši se u Zagreb, radeći na nekoliko znanstvenih projekata u struci, pedagoškoj i jezikoslovnoj, iznenada umire u 74. godini. Držim da je kći dr. sc. Jelka Radauš Ribarić, pišući o ocu, bila u najvećoj mogućoj mjeri objektivna, unatoč svima nam suđenoj subjektivnosti, neizbježnoj kada dijete svjedoči o roditelju i obratno. Radi stvari nacionalnoga identiteta i njegove paradigme, radi kontinuiteta u društvenom, intelektualnom, pa i političkom životu istarskih Hrvata, bez obzira na premnoge prekide ili nasrtaje na taj identitet, uzimajući u obzir nekoliko nasilnih skokovitih faza u životu našega nacionalnog bića samo u 20. stoljeću, vrlo bitnim smatram ovaj kćerin zaključak o ocu:„Kad postavimo Josipa Ribarića u vrijeme i prostor, vidimo da je on među istarskim intelektualcima ona karika koja povezuje doba dr. Matka Laginje i djelo dr. Bože Milanovića. Silom istrgnut iz svoje istarske sredine, on je duhom i djelovanjem uvijek ostao povezan sa zavičajem. Njegov život bogat – na znanstvenom, odgojno-obrazovnom, kulturnom, zadružnom, političkom i umjetničkom polju – u svakoj prilici obilježava jedna osnovna crta: duboka humanost i briga za svakog čovjeka. Takvim je ostao u sjećanju sviju koji su ga poznavali.“ Zato onu u načelu točnu ustvrdu o razmjerno skromnome Ribarićevu doprinosu hrvatskoj dijalektologiji dobronamjerno uzimamo kao u uvjetnu i relativnu. A kako sam se, skromno držim, dosta temeljito bavio posebno istarskim emigrantskim književno-kulturnim i publicističkim svijetom i krugom između dvaju ratova, dakle istarskim emigrantima pod fašizmom, ustvrđujem da je spomenuta međugeneracijska spona itekako važan element kada je posrijedi činjenica neprekinutosti, kontinu-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=