130 ZAVIČAJ Boris Domagoj BILETIĆ Zadržao bih se na trenutak na Liščevoj rečenici:„Nije bio plodan dijalektolog, ali je ukupnim radom veoma zadužio znanost.“ Profesor Lisac u cjelini ustvrde jest u pravu, ali njegov pregnantan stav potrebno je ponekad „relativizirati“, za što su primjerice dovoljne bitne činjenice iz Ribarićeva života, a za ovu prigodu izabrao sam ih iz sastavka Životni put Josipa Ribarića, onako kako je kao svojevrstan dodatak objavljen prema koncu spomenute knjige O istarskim dijalektima. Evo samo brzojavno: rođenje u Vodicama na Ćićariji; brojna obitelj koja se s vremenom rasula, doduše ne dalekim, ali ipak svijetom; početno školovanje na hrvatskome u Vodicama; odlazak u Trst, školovanje na njemačkome, pjesnički prvijenci, pa i na slovenskom, suradnja u Našoj slozi i Edinosti; njemačka klasična gimnazija u Kranju, pobolijevanje i oporavak; hrvatska klasična gimnazija u Sušaku; studij slavistike u Beču (i veliki profesori Vatroslav Jagić, Milan Rešetar, Vacláv Vondrák), ističe se u dijalektologiji, studentski je kolega, primjerice, s Franjom Fancevom, Matom Tentorom i dr.; suradnja s Matkom Laginjom i Vjekoslavom Spinčićem; povremeno diljem Istre bilježi osobitosti narodnih govora; predsjednik je Hrvatskog akademskog kluba u Beču; skrbi o nacionalnom i gospodarskom uzdizanju istarskoga sela i seljaka; u užemu zavičaju osnivanje pučke knjižnice Narodna prosvjeta (1904.), pa 1907. pjevačko društvo Zelenbor čijim je voditeljem; obuzet je zadružnim duhom... – sve to odvlači ga od svršetka studija, diplomiranja i doktoriranja; na poziv samoga Nazora evo ga u Kastvu u Učiteljskoj školi kao suplent, prevodi s talijanskoga, surađuje s Nazorom na čitanci za hrvatske pučke škole (ilustrativan je primjer Druge čitanke za opće pučke škole /2. i 3. godina/ priređivača Nazora, a suradnika Kažimira Pribilovića i J. Ribarića, Beč, 1913. i 1917.); Spinčić i Viktor Car Emin na čelu su Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, a Ribarić biva imenovan školskim nadzornikom Družbinih škola na Bujštini i Poreštini; opet se angažira u zadružnom organiziranju za napredak naših ljudi – „...kao sin seljačkih hrvatskih roditelja u Istri htio sam vratiti svome narodu ono, što sam narodu dugovao...“, piše; biva izabran za narodnoga zastupnika u Istarski sabor, ali sve prekida I. svj. rat; kao panslavist austrijskim je vlastima sumnjiv, nepouzdan, Spinčić i Laginja su mu zaštitnici, pa tijekom rata uspijeva dovršiti i srediti disertaciju Gruppierung und Charakterisierung slawischen Dialekte Istriens (Razmještaj i značajke slavenskih narječja Istre), kojoj među ostalima Rešetar daje najvišu ocjenu; Austro-Ugarska propada; Ribarić je u etnografskoj sekciji delegacije nove Države Srba, Hrvata i Slovenaca pa g. 1919. sudjeluje na Mirovnoj konferenciji u Parizu, u suautorstvu za tu prigodu na francuskome objavivši raspravu Istra u okviru izdanja Jadransko pitanje; iz Pariza će u Zagreb pa u Maribor kao profesor na Klasičnoj gimnaziji, osniva obitelj i ondje mu se rađa sve troje djece; neko vrijeme predaje hrvatski na svih šest tadašnjih mariborskih srednjih škola; živa aktivnost u slovenskoj sredini i suradnja sa značajnim piscima, intelektualcima, pro-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=