45 Mate ĆURIĆ, Pula ZASTAVA Prvi dan ljeta. Vrijeme je za zamjenu odjeće, zimske i ljetne robe, pa valja malo prekopati po ladicama, vidjeti što se to krije u nagomilavanju nepotrebnih stvari. Na dnu jedne ladice rastegla se zaboravljena bijela, ofucana, izblijedjela i tko znao koliko stotina puta oprana majica na kojoj se još prepoznaju boje trobojnice i natpis: HRVATSKA U MOM pa slika srca. Ni ono više nije onako žarko crveno, već pomalo ružičasto. Nahrupiše sjećanja. Premda će baš ovih dana od događaja proći tri desetljeća, Petru je bilo jasno zašto se ova majica povlači i skriva na dnu ormarića u njegovoj spavaćoj sobi. Prisjeti se Martinova uzbuđenog prepričavanja one nedjelje u lipnju na fažanskoj rivi koja se punila rijekom turista. – Zamisli, zastava na vrhu crkvenog tornja, k’o da je s neba pala, čovječe! – Koja zastava, o čemu pričaš? – Nu, k’o da je mala stvar bila na Titovu trgu na toranj izvjesiti hrvatsku trobojnicu s kockastim grbom. – Stvarno nije mala stvar – dometnuo je Petar. – Ma, bila je misa u župnoj crkvi, prepunoj kao nikada prije. U prvim redovima momci kao od gore odvaljeni pjevaju da se crkva trese. Ono aleeeeluuujaaa! mislim da će još godinama odjekivati crkvom i trgom. Očito se netko nakon podizanja kaleža, za vrijeme pričesti, iskrao i nekako se uspentrao gore na zvonik i postavio zastavu. – Koliko se sjećam, nema se po čemu popeti... da nije ipak bilo neke pomoći? – propitkivao je Petar. – Kažu ljudi poslije, kada su izašli iz crkve, da se sigurno držao nekako za onaj gromobran, to je jedino što se odozdo moglo uočiti na zvoniku... – Kakve su bile reakcije? (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=