232 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Neven UŠUMOVIĆ Pjesnikinja Mlinko tali kamen naš svagdanji iz pjesme u pjesmu, udara po njemu ritmom, zagrijava ga aliteracijom, drobi ironijom, rastače u vapaju za smislom. U pjesmi Sveto auto „pretače se korakom asfalt u paperje“; u Jutru „stvaram dok glazba neba probija / ram mog uma ritam dajući“; u Iluziji „Nijedan oblik, nada / nisu stvarni.“ Nemojmo se zavarati: pjesnikinja u ovom svome jedinom poslu nije naivna, povjerenje u pjesnički jezik gotovo da ne postoji! Lirske junakinje ovih pjesama ne pouzdaju se u svoju kreativnu moć, nema u ovoj lirici narcisoidne samouvjerenosti zavičajnih slavuja i retorike ukorijenjenosti koja se ponosi skladnom monotonijom vezanog stiha. Štoviše, u triptihu Vrbik, lirsku junakinju upravo boli „odrvenjelost korijena“:„Bolom bride žile, / brekću, prkose mjestu / ukotvljene težine.“ Lirsko ja većine ovih pjesama u neprestanom je propitivanju vlastite iluzornosti, kao i onoga što drugome može dati: „čime tebe ponuditi – iluziju kao zalog dati“ (pjesma Neki drugi, narativ). U pjesmi Iluzija, jednoj od nosivih pjesama zbirke Magma, lirsko ja alegorijski je predstavljeno u slici prostrtog rukotvorenog rupca, koji su „oni veličajni“ napeli po „ravnoj špagi“: to je skromna umjetnina koja visi u praznini i koju „lome uzdasi“. Ta lomna i krhka nemoć lirske protagonistice, međutim, ni u jednoj pjesmi nije izražena jecajem bolećivog, melankoličnog samosažaljenja; naprotiv, govor o toj situaciji ironičan je, prkosan, nepomirljiv: „Kaži, što si me bacio u ovaj prostor / bezdane jeke izgovorene riječi?“ (pjesma Zvučna obmana). To je glas lirske junakinje koja ne samo da osjeća kako jezik nije njezin i dvoji nad pjesničkim umjetnim rajevima – to je i glas lirskoga ja koje se suočava sa svojim odrazom u zrcalu onoga božanskog Ti, za čijom ljubavi vapi, ali se ujedno i smatra nedostojnom te ljubavi. O dijalogu između lirskoga ja i (božanskog) Ti odvija se prava drama ove zbirke. To je prizorište koje je u pjesmi Dar paradoksalno opisano kao raspon „od rane do rane / gluhog prostora tame“, poprište (gluho i tamno!), dakle, presudnog unutarnjeg zbivanja. A ispod ove scene, na kojoj se izmjenjuju lirski prizori, ključa„magma, magma, magma“. Drama obraćanja (božanskom) Ti vraća se u zbirci neprestano u novome obliku, s novim pitanjima i zazivima. Upravo zbog toga pojam„božanskoga“ stavljamo u zagradu: naime, ono Ti ima svoju dinamiku i svoje mijene i od očigledno uzvišenog (božanskog) karaktera ono u nekim pjesmama dolazi„nadomak ruke“: to je intimno Ti, koje se hrani ovosvjetovnom ljubavi. U jednome trenutku se, kao u prvoj strofi naslovne pjesme Magma, čuje „lomljava svijeta“ od smijeha tog svemoćnog Ti, a već u drugome, kao u drugoj kitici pjesme Magma, čuje se samo šapat lirske junakinje: „strah šapćem, nadu bez pokrića“. Samoomalovažavajuće zrcaljenje lirske protagonistice pod reflektorom nedosežne božanske transcendencije izvor je niza originalnih, moglo bi se reći „grotesknih“ fi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=