230 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ vite, dramatične simbolike, naslovljenosti žudnjom i dražima podneblja, istodobno životna i zamišljana, sinestezijski je iskaz i zaziv sveobilja hrvatskih zajednica spram preteških stradanja i zločina onkraj „periferije“, tako divlje „daleko“ a tako pitomo blizu, neshvatljivo„tuđe“ a tako jasno svoje. Djelo je to dostojno da mu se priđe tim diskursom slojevitosti kompozicijske strukture – obračunom žestine i mekote života. Pa, kao da se dvoboj dogodio i završio u noveli Narodni neprijatelj u selu: „Andriji je bilo dosta umovanja. Odlučio je konačno zaspati. Baš ga briga i za Pavelićevu kravu, i za Jovanku, i za ove sa zvizdama, baš ga briga za sve njih. Sutra će on lipo sa svojom družinom u nove pustolovine.“ Mnoga djela su ispred svoga vremena, počesto neshvaćena. Koristeći građu preko vrela odakle ju je crpio, auktor nam vrlo jasno daje naslutiti unutarnju povezanost i motive koji su odredili zamisao cjeline. Sve oko sebe će skupljati u jedan stog kako bi obuhvatio svijet lika u njegovoj povijesnoj dimenziji. Pritom će mjesto i djelotvornost patnje u vidljivoj gradnji svijeta zadržati za sebe. * Ljudski ego nadrastao je razinu dužne potrebe čovjeka, otrgnuo se od svog ionako „grješnog“ korijena. Nije samo„čovjek po državi“, već je još više„država po čovjeku“. Ako nismo u stanju obračunati se s time, uzalud „proliveno mlijeko“ i ratovi. Tehnologija će to samljeti, ali krv žrtve neće poteći. Jer nije riječ o pesimizmu „Zapada“, već o realnosti svijeta u kojoj živimo danas. Rat u Ukrajini upravo potvrđuje koliko je čovjeku stalo do granica. I baš na toj točki uspostavlja se odnos između genealogije i tla, onog što još uvijek jesmo, i onog što će post mortem sutra biti, zauvijek ostati – svojevrsni lamarkizam na hrvatski način! – P. Teilhard Chardin, u poglavlju Duh zemlje (VI. Uspon Boga),5 kompiliran u misao stoljeća:„Kako će se završiti duhovni razvoj našeg planeta, pitamo se na kraju ovog poglavlja. Možda, odgovorit ćemo sada, preko nekog više psihičkog nego zvjezdanog preokreta – moguće je, sličnog smrti – ali koji će biti, zapravo, oslobođenje izvan povijesnog materijalnog stupnja, i zanos u Boga.“ Sve je više nužnosti posvete onima koji ljube svijet. Franjevac će znati prepoznati! Na dublji način reče Pascal: „Čovječanstvo možemo smatrati jednim jedinim čovjekom koji stalno postoji i stalno uči.“ I, da, ipak je veliko slovo! „Upravo je nailazio pokraj Gospina kipa. Stao je kao ukopan. Gledao je on nju, gledala je ona njega.“ (Riki). Samoniklost, Međugorska Djevica. Toplo preporučam – PRIČA O NJOJ. Igor Šipić, Split 5 Ljudska snaga, Zagreb, 1991.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=