229 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI u istim prostorijama DHK-a gdje se burnih sedamdesetih donosila i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, o koju će se Stojić također „očešati“. Rekoše oni,„pošpotali su Zagreb i okrenuli prema njemu svoja zrcala: zna on nezgodna mjesta koja mu se pripisuju, sigurno je svjestan vlastite metropolske provincijalnosti jer još ga je Šenoa dobro bijelio i ružio“. Problem se nije javio niotkud, vjerojatno je posljedica učenja demokracije, samo valja biti oprezan s njom, doskora će u punih četrdesetak godina ere samoupravljanja. Unajmanje, tema je aktualna jer od nacionalno osviještenih književnika traži i širi angažman nego ga nudi uzna provincijalna disleksija. Knjiga, koja mi je prispjela po nekoj Božjoj providnosti iz središta etničke kalvarije jednoga malog naroda, nosi snažnu poruku ljudima stečevina naumljene slobode i demokracije – ništa nije mrtvo ako dobro pogledaš! Ideološki konstrukt razbija se silom jačom od njega samog. Otkad su provincija svetišta središnjeg prostora rane hrvatske države, Nina, Biskupije, Putalja, Salone..., otkad su to toposi Zrinjskih, tvrđe i orli Bobovca, Starog Visokog i Blagaja, otkad to visoko učilište Moštre, Biskupići, Mile? Nije svima svejedno to oko Tvrtkove države! I aktualna knjiga je žrtva. Na sat od Splita pristigla je na moju adresu šesti dan od žiga u Vrgorcu, a valjalo je prijeći još i granicu. I ponovno smo manjina na samonikao način. Ima jedna pariska izrečena na tu temu u ljubohvatu. E, da, zaboravih maloprije – uz dragog Boga i slobodu, nisu se promijenile granice. Koliko je tu truda, koliko želje, a koliko neimanja? Povijest je okrutna ako se gleda svisoka! Izim k svomu zavičaju, obećavajućoj zemlji, nemamo mi drugamo kamo. Svijet se globalizira, neće nam pružiti drugu šansu, tehnokratizam ne voli stajati u mjestu, ne voli čekati, kapitalizam još manje, pojest će prvog do sebe! Aktualne priče alarmiraju našu savjest: što će država bez ljudi, što granice bez istinski vite slobode? Poput Rima bez podjele, one stare, iskusne lije! Svatko bi želio živjeti u pravednom svijetu, a to ne postoji. Misionarski, prošao je Stojić Bliski istok, Europu i Ameriku, živi i službuje u Mostaru, Širokom Brijegu i Zagrebu, erudit i prevoditelj na više europskih jezika, zna dobro što tišti vjeru Hrvata u Boga. Ne pitaju oni zašto si nas ostavio, nego zašto ponovno, zar još jednom? Sumnje, što ih navještaju osobine „likova“ (bez patetike, moraliziranja, pouke i tendencioznosti, Kovačević), neće i ne mogu otkloniti nikakve granice, ni na Cetini niti na Neretvi, po Turku ni od Mletaka. Svetost prostora ima smisla tek sa slobodnom voljom čovjeka. Teološko-humanistički pristup ovom problemu auktora čini svjedokom neuništiva fenomena samoniklosti kao nasušnoj ljudskoj potrebi. Kako je to izrekao P. T. Chardin – „geometrijska jasnoća pejzaža bez daljina uhvaćena u svjetlosti“, kojom se Stojić poigrao na fabuliranoj naslovnici. Stoga je blagoslov za knjigu i čitatelja invokacija lokalnog ikavskog izričaja što dijalogu likova, kako su primijetili i recenzenti, nadaje autentičnost produkcije. Silo-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=