228 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ je vidjeti u hrvatskoj suvremenoj književnosti još jednog svećenika (malog brata reda) s pozivom na tradiciju kršćanskih, poglavito katoličkih, zaslužnika u razvoju hrvatske pismenosti poput Bartola Kašića, auktora prve hrvatske gramatike, Institutionum linguae illyricae libri duo (1604.), isusovca, ispovjednika u Loretu. Da, točno je, kroz Stojićevu „čistoću i jednostavnost“ izraza, što po definiciji novele stilski i jest njena suštinska karakteristika jer potječe od izvrsnosti poznavanja tema kojima se glasovi bave, proizlazi i jedinstvenost te snalažljivost i domišljatost likova, vedrih i počesto sposobnih i druge potaknuti na nesebičnost. Utjecaj teološkog humanizma auktora vidljiv je u likovima koji nisu idealizirani, već su prikazani kao obični, gotovo felinijevski ljudi poglavito poslijeratnih zbivanja s mnogim manama i vrlinama, što dolazi do izražaja pri njihovu dobrohotnom djelovanju. Znaju iskoristiti svaki trenutak povoljnih okolnosti kada im se ukažu, pa i ne čudi pokatkad nagonski jezik, izričaj „zloslutnosti“ koji zapravo nije ništa drugo do put k pomirljivosti. Jer lustracijski karakter i sadržaj pojedinih priča to traži. Blagost ironizacije nad gubitnikom i poraženim stvorit će temelj baš te ugode:„Sloboda u Hrvatskoj izgleda kao stari zgužvani papir. Šuta ga tko želi.“ – ingeniozni će Stojić. Međutim, ovdje je nešto drugo nadraslo „travu“, ljudska bića nisu likovi, život je koncilijantan, milijunima riječi unatoč, ne znaš što znači živjeti snažne dramatične životne priče. Boriš se za svaku riječ, krčiš nove putove, a vukovi i dalje zavijaju, patološka mržnja ne prestaje se prelijevati, posezanja za tuđim, meje i muše ne prestaju boljeti. Kažu da se nekoć pripovijedalo kako se ne bismo bojali u mraku, kako bismo shvatili upravo to, tu razliku, ono nešto između lika i života – „nju“, uvijek između mita i gline,„osvježenu jezikom, izrijekom i topografijom kamenite i škrte Hercegovine“. Dakako, ona je prikrilje, plodnost, Hava, ovca... prostor što pod Vlašićem govori jezikom Vlašićā kojim se može rastumačiti pojave ako smo spremni na posve nova iznenađenja poput iskustva mater jezika svega stvorena.4 Ljubeći ga žarko, a nastojeći svim svojim silama da ga zauzvrat i sam uzljubi, saznajemo kako je auktor plemenit i osjećajan, vidimo što je to veće od „Maćijem biti“. Govor ove knjige naprosto je proziv prostora i ljudi za samoniklost iz koje pripovijeda Stojić. Njegovi „likovi“ nisu likovi! Gorjele su kroz povijest knjižnice, prošao je i završio svaki rat, ali problemi nisu nestali, ostali su baš gospodski, pravo ljudski. I tu smo baš zapeli na krucijalnom problemu opsega datog narativa – zašto se ovakva književnost tretira provincijalno, o čemu su više u slobodnoj raspri kroz prizmu „zagrebocentričnosti“ kazali sudionici tribine „Bez cenzure“ – Postoji li u našoj književnosti snažan sraz između metropole i„provincija“? (18. travnja 2024., 18:00), 4 Biblija, Knjiga o Jobu, Jahvine besjede (38:31): Možeš li lancima vezati Vlašiće / i razdriješiti spone Orionu...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=