227 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI njih dvanaest, iz različitih uglova, komprimiranih u jedan hrvatstva, priče su o vjetrometini (r)evolucija sarkastičnih ratova i hladnoratovskih fronta što nam se smiju za leđima i završit će „cinizmom“ PTSP-a koji svoje žrtve ne bira. Listar novela kao kratkotrajni rat protiv svih ratova. A, što sada, tu smo gdje jesmo!? Neki novi, drukčiji rat na vidiku, ili...? Djetinjstvo, naša stalna, sigurna baza, u kojoj se prepoznajemo iako nije ni predvidjelo ni shvaćalo našu zrelost. Takav je zakon svakog rasta, kako reče P. T. Chardin, pa i domovine. Sa svakom novom pričom sve se dublje u „nju“ ukopava proces koji ljudsko oko ne vidi, zna samo, pčela je sletjela na cvijet i sutra će to biti med. Kronološki, zanimljiv slijed: '71. – '81. – '91. – sto godina od romana, neki će kazati humora,„Bakonja fra Brne“, dakako, tadašnjih prilika. Indoktrinacija nije samo parola, ona ulazi u živo meso, zna i suditi, šunja se po milicijskim postajama, skriva se po funkcijama književnosti. Pa, ako je to bio realno prikazan život dalmatinske zagore i Visovca, suvremeniku današnjice uvijek ostaje ono njegovo, junak Riki (Riki) – „Došla maca na vratanca. Minjaju se vrimena, moj pajdo. Otiša ti oni beznogi, raspala ti se država, ko si ti sad!?“ Nije to, Simo, isti humor kad čuješ danas antologijsku, onu s periferije Ivice Percla: Vi, koji mislite da ste najljepši, Vi, koji mislite da ste najjači, Vi, koji mislite da ste najpametniji, jednog dana vi ćete žaliti... (Protestna pjesma, 1966.). Donio je Stojić među ostalim i prisjećanje na Proljeće, studentske dane. Da, bio sam tamo, sa svojim profesorima, braćom Veselica, Šošićem, Đodanom, Savkom, tih ustalih večeri '71. Tko se ne bi sjećao Trga, portuna oko NAMA-e, spašavali su glave, pendrecima, konjicom su na mase. Doduše, nije bila Lašćina, već Cvjetno naselje, danima u okruženju. Zaboraviti betulu kod Jankovića na Trešnjevci i racije što su redovito završavale u Petrinjskoj, kako? Bilo je to vrijeme otkrića ljudskog smisla koje se izražavalo protuunitarističkim buđenjem masa, s horizonta dizao se silovit vjetar društvenih promjena ljudske svijesti. I tako, sve prođe, dođe nešto drugo, neželjeno i priželjkivano zajedno, kockarski izmiješano, sa svim grubostima novih korporativnih poredaka, karte podijeljene nepravedno. Pa se nađeš u eri kasnih kiša, pitaš sebe i druge – što je to što se nije promijenilo, što je izdržalo, nije se slomilo? Nije se promijenio Bog, nije vjera, čak je i sloboda uvijek stara i ista, su dva lišca su dvi vode. Knjiga je sjajna jer u pravom trenutku tek počinje otvarati prava pitanja književnosti izazova, a aktualna priča ih je prepuna. Možda stoga esej zvuči futuristički, ali drugog puta do Istine nema, vodi kroz kanjone marijanske franjevačke pobožnosti kojima će rijeke bosonogih Hercegovine u Sinj. Na neki način to je na hrvatskom tlu i povijest samog Reda. Ako netko ima pravo govoriti, onda je to franjevac, u našim nosnicama i uhu Ero s onoga svijeta (što na nebu sja visoko) – nastanitelj i živac dugovječnosti zajedno kao zalog novoustaloj državi. Premda je ovdje riječ o književniku, ništa to ne mijenja, pače. Lijepo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=