226 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ od dolaska u prostor Bosne Srebrene!2 Što će se u konačnici dogoditi drugo je pitanje; jastvo kao nad-pojam, u smislu potpunosti, obuhvaća i svjesno ja, a onda smo već u zoni kontrole psihologije, književnost tu ne može ništa. I, gle apsurda, baš u tomu leži veličina aktualne knjige. * Dugo sam čekao na neku knjigu koja će imati svoje „ja“, otvoreniji pristup koji će čitatelja uvući u rukopis obraćajući mu se stečenim iskustvom bez kalkulacija, karijerizma i želje za slijeđenjem trendova. Čekao sam taj narativ izvan „šundastog“, „elitna“ ili neiskrena pisanja, kao proživljeno književno djelo s kojim se ne moramo složiti, ali se možemo poistovjetiti. Naime, „književnost se može pisati i radi pisanja sama kako je to danas popularno – nije bitno što vas gotovo nitko neće razumjeti, sve dok zvučite obrazovano i intelektualno“ (E. Kovač). Nešto uvijek čeka u čovjeku kao otpor izrazito nepotističkoj književnosti, nešto trajno, što to u idućem razdoblju neće zamijeniti njegova „frendovska“ suprotnost. I onda je stigla, otud, sa Briga, sva u iščekivanju, sa samog ruba tišine, iz ruku pjesnika i redovnika, vrsna kritičara. Poetološko i teološko korespondiraju, kod Stojića idu ruku pod ruku (Z. Kordić). Već u vizualnom kontaktu s naslovnicom sluti se lirski nagovještaj zavičaja, koji će odgoditi povijesni umor, zazivajući mistiku„pogleda preko granice“, što, napisa M. Kovačević,„u toploti ljudske priče, kao kap dobrote locira životni prostor svojih junaka“. Pokušat ćemo to otkriti, tko je „ona“? Ne znamo, nismo sigurni, je li subjekt s malim ili velikim početnim slovom, međutim, do odgovora se može doći posredno preko auktorova – tko sam „ja“! Umro bih u tvom izvoru / tako znam da nikad neću umrijeti / Buno / kćeri Hercegova... moja vjerenice / omoriko / lugaru / moj bršljane / čuvarice među vama...3 Moj vid (duh) je srednjovjekovni, možda nešto previdi, ali sam siguran, interdisciplinaran je, ništa ne ostavlja po strani. Kako je na nebu, tako je i na zemlji! I nema tu velikog razvijanja radnje; svaka od dvanaest priča reducira svoju prolaznost na ono najtankoćutnije od rječitosti poput genealoških markera adresiranih po načelu„svakomu svoje“, provučenih kroz vrijeme, prostor i svjedoke. No, da na kraju nije riječ o javljanju„božanskog“, možda bismo i mogli uskliknuti – lamarkizam! – po definiciji ideje da organizam karakteristike koje je stekao za života može prenijeti na svoje potomstvo nasljeđivanjem „stečenih svojstava“ pod utjecajem okoline. Ovako, 2 U Srebrenicu (Argentarium) će prvi franjevci već 1291. Iste će godine u svibnju, po legendi, u prijenos Ilirikom i Nazaretska kućica BDM: križari će napustiti Svetu zemlju i, kao čuvari Kristova groba, nikad se u nju neće vratiti. 3 I. Šipić, iz ciklusa pjesama Tišina limba, Osvit, 1-4, Mostar, 2013.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=