224 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ „...Nisam osjetila tugu dok sam ga gledala kako nestaje u gužvi, iako je sama scena tužna, zato je koriste toliko u ljubavnim melodramama kad netko od njih dvoje odlazi. To je mjesto kad nastupaju suze i, kunem se, htjela sam plakati jer je to baš trenutak za suze. Nije išlo.“ I može tek konstatirati da je nakon toga požara baš sve izgorjelo. Ostaju nedorečena pitanja, pita se je li se trebala boriti za ljubav.„Možda sam trebala otputovati do njega, čim sam osjetila povlačenje.“ Čitatelji Požara ne saznaju što se događalo„u glavi“ muškog protagonista ni koji je bio razlog njegova odmaka. Ostaje zapravo zgarište nakon strasti, ono pokazuje da nije ostalo ništa. Kušec spominje metaforu ljubavi kao „čeda“ koje je trebalo spašavati. Čedo je pomalo arhaičan izraz; koristeći ga, autorica nije željela do kraja postići ironiju, već pustiti bol da prevagne, čak i tragični modus, da se realizira do kraja. Jer nakon svega slijedi povratak „u isto ono stanje u kojem sam plivala prije svega toga“. I svijest da će to stanje potrajati. Kušec je zaokružila priču o ljubavi i strasti, jednostavno i bez „šmiranja“. Inače, Ksenija Kušec arhitektica je, saksofonistica i spisateljica, autorica nekoliko knjiga za djecu, a objavila je i zapažen roman za odrasle Sobe te zbirku priča Reci mi sve. Njezin stil izbrušen je, jednostavan, bez puno opisa čitatelja uvodi u priču. Posebnost stila baš jest u pročišćenju, odbacivanju suvišnih izraza kako bi se što točnije opisali odnosi i unutrašnja stanja likova. Jednostavnost i britkost ujedno omogućuju diskurs u kojemu ne postoji bijeg u iluzije ni zanošenje, već odmjerenost kojom kirurškim potezom otklanja sve što bi moglo zamagliti stvarnost. Stoga ovo jest knjiga s kojom se čitatelji poistovjećuju, prolaze katarzu, jer riječ je o životnoj temi koja se danas rijetko kvalitetno prikazuje. Kušec je u tome uspjela. Darija Žilić, Velika Gorica
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=