223 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Element tijela itekako je važan. Ogledavanje u ogledalu, posebno suočenje s vlastitim tijelom koje joj se učinilo lijepim. Usporedba s mladošću zapravo donosi spoznaju da joj je tek zrelost donijela sigurnost te odbijanje svega što ne voli. Zaključuje: „Revoluciju, mislim na osobnu, nosimo mi, ljudi u srednjim zlatnim godinama, a ne mladi.“ Svjesnost o vlastitu tijelu pojačava i žudnju za drugim, za dodirom. No pisati o žudnji i ljubavi nakon svega nije nimalo jednostavno. Postmodernisti su isticali da je danas nekome izjaviti ljubav moguće tek citatom, odnosno s odmakom, kako bi bilo uvjerljivo. Upravo to čini naratorica. Piše o ljubavi koju njena junakinja doživljava. Razvoj ljubavi, početak i kraj, ispisuje vrlo precizno i to je glavna tema ovoga proznog djela. Prvi susret, požar, dodiri, povezivanje majčine bolesti i smrti s početkom odnosa, ljubavni igrokaz, hiperbolizacije ljubavnoga govora... Zanimljivo je spominjanje tzv. povijesti razgovora koji ostaju izvan čitateljeva doticaja. U digitalno vrijeme ne pišu se dnevnici, dobro uočava autorica, ali bi messengeri mogli puno toga otkriti: „Ovo u mobitelu bila bi extended inačica, nepatvorena, sirovi materijal, pure version, gola istina.“ Taj mahniti dio odnosa nije ovdje prikazan. Ljubav se odvija nježnostima, premda preljubnička, čista je i puna energije. Junakinja je rastrgana između dvojice muškaraca, jednoga kojeg čuva u ime prošlosti, a drugoga kojeg voli i želi. Radnja se odvija između primorskog ambijenta i grada. No samo mjesto uopće nije važno, gotovo da su to apstraktni prostori, jer naratorica se usredotočuje samo na unutrašnja stanja svoje junakinje i na razvoj ljubavi. Ostalo je kulisa za ljubavnu igru. Proces zacjeljivanja odvija se iznutra, rane zacjeljuju, razvija se potreba za „imunošću na život“. Kušec je dojmljivo prikazala unutarnji rasap, odnosno, kako je označuje,„unutarnju oluju“ od koje se njena junakinja oporavlja. Bol je toliko snažna te ona došavši u posjet zamoli domaćina„da legne u dječju sobu kako bi došla k sebi“. Smisao je u nepokazivanju tuge vanjskim manifestacijama, u beskrajnoj analizi razloga partnerova povlačenja te u pitanju zašto su svoju ljubav „pustili niz vodu?“. Posebno je zanimljiva simbolika crtanja dijagrama i uopće matematički odnosi koji su odražavali nered u njenoj glavi, ujedno pomogavši da se dogodi razrješenje. U tome razdoblju dolazi do formalnog prekida braka koji ionako već dugo nije postojao. Napokon, susret s ljubavnikom nakon svega, koji se događa na svršetku romana, donosi drugačiji pogled. Danas je on za nju„čudnovata životinja“ koja je ipak bila uzrokom velike boli, on je stranac.„To je bio muškarac fizički sličan onom, ali nekoliko sitnica činilo je veliku razliku. Činilo mi se da je ispred mene bio njegov klon i da sam bila svjesna da je klon.“ Demistifikacija je lišena patetike i boli, a ponovno se javlja intermedijalna ironija kao zaštita:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=