221 Matija IVAČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Izrazita skokovitost, odnosno (pre)brz protok vremena i neki opći nemar prema događajima konstante su ovoga romana. Ponekog čitatelja zasmetat će i baratanje izgradbenim motivima, dakle onima koji su neophodni za funkcioniranje priče, a prema kojima se autorica katkad odnosi nehajno. Pripovjedačica će nam, primjerice, otkriti da je pronašla studentski posao, ali to je ujedno sve što ćemo o tome doznati. O studentskoj ljubavi Miguelu, kao što je rečeno, također ne doznajemo ništa, pa čak ni to na kojem jeziku on i Eliška komuniciraju. Doznajemo da je Romana zatrudnjela s docentom koji dijete ne želi, ali o tom docentu opet dalje gotovo ništa, kao da je posrijedi puka dekoracija. Dublje ukorjenjivanje takvih detalja, njihovo organsko povezivanje s cjelinom djela, nužno je da tekst ne bude porozan, oni mu daju semantičku gustoću koja je temeljni preduvjet uvjerljivosti. U oči upadaju i pomalo naivne aluzije. Postoji li, naime, otrcanija scena od one u kojoj Romana osjeti prve trudove u trenucima kad ona i Eliška počinju gledati ni manje ni više nego Rosemarynu bebu Romana Polanskog? Vjerojatno postoji, ali u trenutku pisanja ovoga teksta nije mi pala na pamet. Rekonstrukcija, kao što je istaknuto, neprestano vrluda između krimića, ljubića i psihološkoga romana, ali žanrovska višestrukost nažalost nije nikakva prednost ili autorska svestranost, već je prije pripisujem nedisciplini koja je izazvala kompozicijsku i tematsku neuravnoteženost. Ukupnom dojmu ne ide u prilog ni prekomjerna površnost te šablonski likovi i šablonske situacije, kao i brojna rješenja prema načelu deus ex machina. Sve se, moj je dojam, otelo autoričinoj kontroli; željela je previše, a polučila – premalo. Matija Ivačić, Zagreb
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=