220 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Matija IVAČIĆ redaka nije. Naprotiv, vrlo je neuvjerljivo i smatram da je odraz slabe osmišljenosti priče u cjelini. Čitamo li Rekonstrukciju kao krimić, bit ćemo po svoj prilici razočarani, možda i pomalo kivni zbog autoričine žanrovske nedoraslosti. O tome između ostalog svjedoči i činjenica da su dva ključna svjedoka – Eliškin otac i prijateljica njezine majke – šenula pameću i kao takvi nepouzdani su, što je u najmanju ruku naivan način da se produži zagonetnost enigme. U svemu tome posebice upada u oči površna gradnja priče i takvo profiliranje likova. Eliškin suživot s tetom, primjerice, jedva da je opisan, predočeni su nam tek njegovi grubi obrisi. Eliškina studentska ljubav Miguel u jednom trenutku jednostavno napusti svijet romana (vrati se iz Praga u Portugal), a čitatelj ostaje zabezeknut činjenicom da o tom odnosu, kao i o samome Portugalčevu liku, nije doznao baš ništa. Dijaloške situacije nerijetko djeluju namješteno i usiljeno, isforsirano. Usto, Hanišová često poseže za naknadnim objašnjavanjem nečega što je trebalo objasniti prije, ali se to iz nekog razloga nije učinilo. Vrlo često uvodi se, i to takoreći iz vedra neba, neka novìna (događaj, lik itd.) koja se onda – umjesto da se nekako smisleno ranije pripremi – „opravdava“ analeptičnim pripovijedanjem. Umjesto postupnoga građenja, autorica tako pribjegava post festum eksplikaciji jer je, bit će, tako jednostavnije – iako je to za homogenost djela najmanje sretno rješenje. Izdvajam samo jedan primjer: kad saznaje da je njezina najbolja prijateljica, koja s njom živi u kući tad već pokojne tete Leonie, u drugome stanju, Eliška zaključuje: „Kako mi to nije palo na pamet? Romana je posljednjih mjeseci jako smršavjela, često je povraćala, osobito ujutro, u prosincu se iznenada udebljala i počela nositi širu odjeću. Grudi su joj također narasle.“ (str. 78) Istaknuti dio teksta odnosi se na nešto što pripada pripovjednoj prošlosti koja nam se u trenutku njezina realnog zbivanja prešućuje, a prešućuje se s razlogom – jer bi čitatelju, za razliku od Eliške koju je autorica tako učinila ne odviše bistrom, bilo jasno k›o dan da je Romana trudna. Sve u svemu pomalo podcjenjivački prema čitatelju, a prije svega naivno. U naivnosti, ipak, možda najviše prednjači kraj romana. U trenucima kad već ide prema ludilu, Eliška svjedoči po nju nimalo ugodnom razgovoru između Romane i svoga budućeg supruga Davida, kojemu usto Romana ponudi prenoćište; Eliška odlazi, ali ništa se između Davida i Romane ne dogodi. Eliška naposljetku završi u bolnici s potresom mozga, a kad se probudi, kraj nje je David i sve je opet divno i krasno. Odluči ostaviti iza sebe duhove prošlosti, a time i istragu majčina zločina, zaključujući: „Prošlost je za mene prestala postojati. Postojale su samo sadašnjost i budućnost s Davidom.“ Nakon praznog retka, slijedi lakonska ustvrda: „Vjenčali smo se godinu dana poslije.“ (str. 278) I tako, dok pucneš prstima, u svega jednoj rečenici, prohuja godina dana i čitav se život iz temelja promijeni.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=