219 Matija IVAČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI mana, koji je nazvao anti-kriminalističkim), pa se naposljetku pokaže da je njegova kompozicija iznevjerena – može, ali to onda mora biti vješto izvedeno, to mora biti plod svjesne i pomno promišljene igre. Ovdje, ipak, to nije slučaj. Rekonstrukcija počinje kraćim prologom u kojemu personalni pripovjedač prati aktere zločina neposredno prije i tijekom njegova izvršenja, što je postupak za kojim suvremeni krimić rado i često poseže. Nakon toga slijedi krimiću podjednako mio umetnuti dokumentaristički dio, u ovom slučaju novinski članak s nadnevkom 21. 10. 1999. U njemu se donosi vijest da je tridesetsedmogodišnja Eliškina majka Kateřina ubila četverogodišnjega sina Mikuláša (Mikyja), a zatim i sebe, i to na krajnje svirep način: najprije je sina omamila lijekovima za spavanje i zadavila ga kabelom usisavača, da bi naposljetku sebi prerezala žile. Devetogodišnja Eliška, protagonistica romana, samo je pukom srećom izbjegla sudbinu koja je zadesila njezina mlađeg brata. Sve što u nastavku čitamo ispripovijedano je u prvome licu, iz Eliškina rakursa, i obuhvaća razdoblje od njezina odrastanja kod majčine sestre Leonie pa sve do njezine druge trudnoće koja je dovodi na prag pomračenja uma. Hanišová je ispunila sve formalne preduvjete krimića, osim onoga posljednjeg. Roman, naime, počinje ubojstvom čiji su motivi obavijeni velom tajne, niti desetak godina nakon toga Eliška pokrene vlastitu istragu (rekonstrukciju) kojom želi rasvijetliti majčin okrutan čin, no sve je na kraju nerazjašnjeno kao što je bilo na početku. Motivi majčina zločina ostaju nejasni ili barem ne do kraja jasni, iako postoje snažne indicije da je počiniteljica bila introvertna čudakinja s depresijom te da se stvarni uzrok njezina čina krije upravo u tome. Eliška će na tavanu tetine kuće pronaći kutiju od cipela s obiteljskim fotografijama (ostavljam ovom prilikom po strani činjenicu da je posrijedi u književnosti, ali i filmu, već bezbroj puta prežvakana scena uprizorena u jednom te istom prostoru). Jedna fotografija, na kojoj Eliškina majka gleda u fotoaparat zagonetnog muškarca („Nepoznati“), posebno će zagolicati njezinu maštu, ali i to će ostati visjeti u zraku. Eliškina istraga naposljetku će se zapetljati s njezinim sadašnjim privatnim životom u čvor u kojemu se tobože krije objašnjenje cijele enigme. Kažem „tobože“ jer je sve u konačnici prilično neuvjerljivo: pred kraj romana Eliška definitivno odustane od istrage, što djeluje kao gotovo nasilan, radikalan rez s obzirom na romanu inherentnu kriminalističku putanju. Nakon toga fokus se premješta na sadašnjost u kojoj se pripovjedačica poistovjećuje s majčinim likom (točnije, s vlastitom projekcijom njezina lika), klizi u pomračenje uma i odlučuje se na samoubojstvo koje naposljetku ne provede u djelo. A onda, u završnici, eto velike epifanije. Eliška shvati da majka na spomenutoj fotografiji ne gleda nikakvog Nepoznatog, već ni manje ni više nego nju samu. To bi očito trebalo poslužiti kao objašnjenje majčina čina – majka se nije mogla nositi sa životom (majčinstvom), baš kao što to ne uspijeva ni Eliška. Možda će to rješenje nekome biti dovoljno (čitaj: uvjerljivo), ali autoru ovih
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=